Nije karneval naivan, nikada...
Karneval jeste igra poništenja svakodnevice, prostor prekoračenja, sobode, provokacije, ali koji, očitio, bar u domaćoj izvedbi, nije imun na našu mržnju, svakodnevnu.
Karneval je i zona socijalne reverzije, nije slučajno u Bahtinovom čitanju jedan od ključnih pojmova formiranja evropske kulture, ali i jedne važne linije u genezi evropske književnosti.
Karnevalske poruke nerijetko su igre značenja koje mogu zbuniti, tako se na koncu, ukazuje i ironična dimenzija cijelog igrokaza.
Gramatika karnevala je jasna - naravno da nije spaljen Andrej Nikolaidis nego lutka, ali, zašto neko misli da to treba da bude utješno? I, otkud Andrej tu?
Jer, “karnevalske presude” možete posmatarati kao neku vrstu socijalne ventilacije kada, kao obično, lutke predstavljaju političare ili moćnike bilo koje vrste. Stvar tada i ima smisla - ljudi svakodnevno drhte pred moćnicima, a karneval je uvijek iskliznuće, tada su stvari, na jednu noć, sasvim drugačije.
Dakle - odabirom jasno markirate zonu sopstvene frustracije. I, neko je odlučio u ime uzoritih građana dičnog grada da najjači simbol njihove frustracije bude - jedan pisac.
(Sjećam se kad mi je jedan žestoki Novljanin, vlasnik restorana, prije petnaestak godina, kazao, želeći da mi jasno objasni od kojih je - Kod mene možeš doći i sa Nikoladisom. Očito da je frustracija o kojoj govorimo dublja nego što bi se reklo na prvi pogled.)
Društvo u kome je moguće da lutka jednog pisca bude spaljena na karnevalu, dovraga, mora da je srećno i bogato društvo. Makar u - duhovnom smislu. Ako je pisac toliko važan da ga se spaljuje na karnevalu, to znači da je on važniji, kao figura markantniji, od recimo, brojnih političara i tajkuna. A to je definicija srećnog društva - kad su pisci mnogo važniji od političara, kada je Betoven jedan, a kneževa - hiljadu.
A možda su dični građani Novoga opterećeni nekim čisto literarnim fenomenom. Andrej je npr. postmodernista kome je, kako kritičari vole istaći, bliska stanovita bernhardovska nervoza, dočim su, građani Novoga vjerovatno masovno okrenuti tradicionalnijem pismu sa elementima pavićevske poetičnosti (ah, to je to), pa je u suštini ovdje riječ o odbrani (književnih) svetinja.
Karnevalsku lutku posebno krasi živopisna brada. Mora da ih i to nervira - gdje je sreće bradu smije da nosi samo pisac koji sanja u desetercu...
Nikolaidis nije samo jedan od najvažnijih savremenih pisaca u Crnoj Gori, već i osvjedočeni antimalograđanin. Vjerovatno se zato njegovo ime tako podesno rimuje sa ovom vrstom mržnje i gnjeva.
Neko će reći nije spaljen kao pisac, nego “politički analitičar”. Andrej i to radi kao pisac, njegova pozicija u tekstu je jasna, uostalom, zato je i doživio ovu “počast”. Suštinski, vjerujem da je to što je pisac, k tome još i crnogorski, a sa grčkim prezimenom - za glavobolju dosta - osnovni razlog za ovakav status Andreja Nikolaidisa u Novom.
U njihovom “obrazloženju” nije jasno da li ih više nervira postojanje pisca, ili sama činjenica da postoji crnogorska književnost. To je ona crvena krpa od koje se ova svijest pomami.
A Nikolaidis neka zaboravi engleske i evropske nagrade. Ovo je vjerovatno najveća književna nagrada koju pisac u Crnoj Gori može dobiti. A da izvuče živu glavu...
Može da mi se sviđa ili ne neki Andrejev tekst, neki njegov stav ili izbor, ali, to ne može promijeniti moju temeljnu optiku. Kad god pogledam ovu novsku lutku za spaljivanje, ja prije svega vidim jednog suptilnog i talentovanog mladog čovjeka koji je prije tridesetak godina bio dio jedne sjajne “zavjereničke” grupice koja je odlučila, ništa manje nego da trajno promijeni monotoni pejzaž crnogorske književnosti. I, po svemu sudeći, u tome je bila i prilično uspješna... Na kraju - i ovo je dokaz.
Bonus video:
