Ujedinjene nacije počele su pripreme za Revizijsku konferenciju članica Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT), koji je potpisan 1968. godine. Konferencija je zakazana za 2026. godinu i mnogi očekuju da će to biti veoma kontroverzan događaj. Jedan broj zemalja sada preispituje svoje stavove o principima neširenja zato što se pitaju da li bi Rusija napala Ukrajinu 2022. da se Kijev nije odrekao nuklearnog oružja koje je naslijedio od SSSR-a? To nagađanje je, s druge strane, u drugim zemljama izazvalo strahove o mogućem širenju nuklearnog oružja.
Ova zabrinutost, naravno, nije nova. U svojim memoarima “A Life in the American Century” opisujem jednako sporan period - sedamdesete godine prošlog vijeka, kada sam bio zadužen za politiku neširenja nuklearnog oružja u administraciji američkog predsjednika Džimija Kartera. Poslije naftne krize 1973. godine, generalno je prihvaćeno gledište da svijetu ponestaje nafte, te da je zbog toga postoji hitna potreba da se pređe na nuklearnu energiju. Međutim, bilo je široko (i pogrešno) vjerovanje da svijetu ponestaje uranijuma i da će stoga morati da koristi reciklirani plutonijum (nusproizvod uranijuma koji se koristi u nuklearnim reaktorima).
Prema tadašnjim projekcijama, očekivalo se da će do 1990. godine 46 zemalja ponovo prerađivati plutonijum iz istrošenog nuklearnog goriva. Problem je, naravno, bio u tome što je plutonijum materijal koji se koristi za oružje. Svijet preplavljen trgovinom plutonijumom bio bi u mnogo većem riziku od nuklearnog širenja i nuklearnog terorizma.
Indija je 1974. postala prva zemlja, osim pet zemalja navedenih u NPT-u (Kina, Francuska, Rusija, UK i SAD), koja je izvela ono što je eufemistički nazvala “mirnom nuklearnom eksplozijom”. Indija je koristila plutonijum dobijen od istrošenog američkog i kanadskog uranijuma, koji joj je obezbijeđen pod uslovom da se koristi samo u miroljubive svrhe. Francuska je tada pristala da proda fabriku za preradu plutonijuma Pakistanu, čiji je premijer Zulfikar Ali Buto izjavio da će njegova zemlja jesti travu, ali neće dozvoliti Indiji da stvori nuklearni monopol u Južnoj Aziji. U međuvremenu, u Latinskoj Americi, Njemačka je razmatrala prodaju fabrike za obogaćivanje uranijuma Brazilu, a Argentina je istraživala sopstvene opcije za korišćenje plutonijuma. I druge zemlje su polako radile isto i tako je postepeno počela početna trka u nuklearnom naoružanju.
Deset godina ranije, američki predsjednik Džon Kenedi upozorio je da će tokom 1970-ih svijetu doći do toga da ima 25 nuklearnih sila. Iako je NPT trebalo da spriječi ovaj scenario, činilo se da bi se Kenedijevo predviđanje moglo ostvariti. Međutim, došavši u Bijelu kuću, Karter (koji je imao iskustvo kao nuklearni inženjer u mornarici) je bio odlučan da spriječi da se to dogodi.
Ja sam, sa svoje strane, ranije radio u Komisiji za atomsku energiju i nuklearno neširenje, koju su osnovale Ford Foundation i Mitre Corporation, u kojoj su bili mnogi članovi buduće Karterove administracije. Dok se tada strahovalo da se svijet kreće ka ekonomiji plutonijuma i nuklearnom širenju, Ford-Mitre izvještaj je doveo u pitanje ovo opšteprihvaćeno mišljenje i tvrdio da je najbezbjedniji način korišćenja nuklearne energije kroz međunarodno kontrolisan “jednokratni” ciklus goriva koji bi ostavio plutonijum zaključanim u uskladištenom istrošenom gorivu.
Karter je odobrio naš izvještaj kada smo se sastali sa njim u Bijeloj kući. Međutim, naše su preporuke izazvale ozbiljno nezadovoljstvo američke nuklearne industrije, kao i senatora iz zapadnih i južnih država u kojima bi relevantni objekti mogli biti zatvoreni. Štaviše, ove preporuke su bile anatema za naše saveznike, uključujući Francusku, Njemačku i Japan, čije bi energetske strategije (i izvoz) bile poremećene.
Kada sam ušao u administraciju, moj posao je bio da sprovodim Karterovu politiku. Rezultat je bila intenzivna kritika koja je dolazila od svih gore navedenih grupa. Kao bivši naučnik, imao sam novo iskustvo: moje ime se pojavljivalo u kritičkim uvodnicima i u naslovima vijesti, pozvan sam pred senatsku komisiju, gdje sam bio oštro kritikovan. Teško je zapamtiti da ste možda u pravu kada vam stalno govore da niste u pravu!
Pitanje je bilo kako se probiti kroz opšteprihvaćeno mišljenje koje je guralo svijet u ekonomiju plutonijuma. Pozvali smo druge zemlje da se pridruže programu međunarodne evaluacije ciklusa nuklearnog goriva (INFCE) kako bismo odgovorili na pitanja o snabdijevanju uranijumom ili mogućnostima kontrole plutonijuma. Program INFCE pokrenut je na velikoj konferenciji u Vašingtonu 1977. godine, a njegovi komiteti i radne grupe sastajali su se u naredne dvije godine. Program je stoga odigrao centralnu ulogu u Karterovoj strategiji: da se kupi vrijeme za usporavanje situacije i da se izgradi međunarodno znanje o stvarnim troškovima i alternativama ciklusa nuklearnog goriva, čiju je prirodu nuklearna industrija smatrala nepromjenljivom.
Za dvije godine, INFCE program je učinio mnogo na postizanju ovih ciljeva. Godine 1977, glavne zemlje snabdijevanja nuklearnim oružjem sastale su se u Londonu i dogovorile opšte principe za “ograničenja” izvoza osjetljive nuklearne tehnologije. Ubrzo nakon toga, Francuska i Njemačka su obustavile izvoz pogona fabrike, što je bilo kontroverzno.
Šta se danas dešava sa nuklearnim neširenjem? Dobra vijest je da samo devet zemalja sada ima nuklearno oružje, a ne dvije desetine koje je Kenedi predvidio 1970-ih. Pored toga, NPT je potpisalo 189 zemalja. To je jedan od rijetkih sporazuma o kontroli naoružanja koje velike sile još uvijek poštuju. Principi koje je uspostavila Grupa nuklearnih dobavljača i dalje su na snazi, i iako neke zemlje ponovo prerađuju istrošeno nuklearno gorivo, svijetu se ne žuri da pređe na nestabilnu privredu plutonijuma.
Loša vijest je da je Sjeverna Koreja odustala od svojih obaveza prema NPT. Od 2006. već je izvela šest nuklearnih eksplozija, a Kim Džong Un često zvecka nuklearnim oružjem, i to na krajnje destabilizujući način. Iran je izgradio postrojenja za obogaćivanje uranijuma za oružje na Bliskom istoku i brzo se približava pragu da postane deseta zemlja sa nuklearnim oružjem u svijetu. Mnogi posmatrači strahuju da bi to moglo da izazove kaskadu nuklearnog širenja u regionu, a Saudijska Arabija će brzo slijediti primjer Irana.
Ovakav razvoj događaja je alarmantan. Iskustvo iz 1970-ih me uči - kada uslovi izgledaju posebno loši, napori da se uspori širenje nuklearnog oružja moraju biti imperativ. U suprotnom će svijet postati mnogo opasniji.
Autor je profesor emeritus na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
