Poligraf je ispunjenje vlažnog sna čovječanstva - sprava koja otkriva laž. Spoj mehanike i metafizike. Iako je zapravo riječ o mašini koja registruje fizičke reakcije ispitanika i na osnovu toga gradi pretpostavku o istini ili laži. Spoj mehanike i biologije. Nema tu nikakve metafizike...
Ali, poligraf, bez obzira na stvarni učinak, itekako postaje dio naše nove stvarnosti. To što ste nekada imali i rijaliti sa poligrafom, što znači? Eto gdje živimo...
U priči o imenovanju rukovodioca policije pročitali smo da su kandidati išli na poligraf. Već je to dovoljno bizarno. Zamislite policijske “vukove”, oblijepljene onim trakama i čudima kako odgovaraju sa “da” ili “ne”...
Onda sam pomislio - kako bi na poligrafu (da ima moći koje mu se pripisuju) izgledali stari, nekadašnji policijski “vukovi”. Oni iz komunističke faze vjerovatno bi odmah uhapsili onoga ko bi im predložio poligraf. Ispala bi to na kraju kakava “Poligraf afera” (naslov: Poligrafom na partiju!), krajnji rezultat - trideset sedam uhapšenih, dva nestala. Takvi “vukovi” to bijahu. Zato im se svijet i raspao onako kako se raspao. Vjerovali su da je strah djelatniji od bilo koje ideje. Njih su naslijedili oni koji su otkrili da je novac djelatniji od bilo koje ideje. Zamislite magistra Veljovića na poligrafu: taj bi nalaz vjerovatno izgledao kao Polokova slika. A ovi današnji drhte od poligrafa kao Porfirije od rodno osjetljivog jezika...
Pretpostavljam da u konkretnom slučaju ne postoji zakonska obaveza, ali odlazak na poligrafsko ispitivanje ima prije svega medijsku težinu. Što će reći da je u svojoj biti - amblem jedne nove demagodije, tehno-demagogije. Nerijetko i krivci traže poligraf, vjerujući da će i sam čin traženja takvog ispitivanja na javnost ostaviti poželjan utisak.
Konačno, nauka je djelatnost ljudi, i to je njeno najveće ograničenje. Što mislite, da su Staljinovi (i Brozovi) tužioci imali najsavršeniji poligraf, da li bi ijedan “rezultat” bio drugačiji od presuda koje su donošene bez poligrafa, oslanjajući se na unekoliko klasičnije metode?
Taj poligraf je vraška stvarčica, definitivno. Više djeluje aurom i “dodatom” semantikom nego stvarnim moćima. Ali, procvat diskursa o poligrafu mogao bi značiti da je sve teže razlikovati laž i istinu, te da je jedno društvo potonulo u orgiju laži. I prateće demagogije.
Već i njegovo pominjanje doživljava se kao neka magijska zaštita, čarobna formula, očekivani deus ex machina... Možda se nazire predložak za jednu borhesovsku storiju - “Poligraf u Babiloniji”. Niko ništa ne radi, svi idu na poligraf: Babilonija živi ekstazu istine.
Sjećam se, ima tome nokoliko godina kada je Vučić svaki čas obećavao građanima da će, ovim ili onim povodom, poći na poligraf. Tu bi se i poligraf - pogubio... I potpisao pristupnicu za SNS.
Ovdje, u ovoj našoj priči imamo i jedan zanimljiv, “žanrovski” momenat. Čaršijska verzija poligrafsko-policijske operete govori nam o “starom i mladom poligrafisti”. Stari, navodno, nije htio to da radi, pa su doveli mladog, neiskusnog. Ko zna što se tamo dešavalo. To je uvijek narativ koji jasno sugeriše - neku zloupotrebu. Iako, bar je tako saopšteno, ne postoje - stari i mladi poligrafista. Ali, priča radi radnju.
Raširi li se taj društveni manir eto nama nove privredne grane, “mala privreda” koja će da procvjeta. Privatne poligrafske radnjice - dovode supružnici jedno drugo, roditelji djecu (a zamislite da je obrnuto - i to bi bilo zanimljivo), prevareni poslovni partneri, političari prije nego što sklope dogovor o koaliciji takođe idu na poligraf... Eto velikog biznisa. A to će reći i - velike korupcije. Vjerovatno bismo brzo dobili poligrafistu spremnog da potvrdi istinitost Milovih riječi da je vazda bio za Crnu Goru na Zapadu.
U Crnoj Gori bi svaki poligraf završio kao - instrument laži.
Bonus video:
