Autoritet i informacija
Podrugljivo se smijemo sjevernokorejskom režimu koji samo izabranim članovima nomenklature uz poneku univerzitetsku iznimku dopušta pristup internetu. Za ostatak populacije država je ljubazno priredila intranet mrežu - za njihove unutrašnje potrebe - nadziranu i kontroliranu, uostalom kao i gotovo svaki aspekt društvenog života u toj zemlji. Istovremeno Sjeverna Koreja kao država podržava hakerske grupe, od kojih je najpoznatija Grupa Lazar koja vješto ugrožava globalnu cyber sigurnost tako da ju je i State Department prepoznao kao takvu. Hakerske grupe ponekad kradu novac bankama, ponekad zavijaju u crno korisnike kriptovaluta, a dio cyber plijena ide u budžet države koja ih podržava.
Gotovo svi autoritativni režimi teže staviti “mrežu svih mreža” pod vlastitu kontrolu i limitirati širim masama, koje i oblikuju javno mnijenje, pristup informacijama za koje smatraju da ugrožavaju postojeći politički poredak. Iako su mnogi primjeri na granici s bizarnošću, ipak pokazuju kako je strah od informacija, njihovog širenja i utjecaja na društvene dinamike režimima s primjesom autoritarizma veliki problem. Assad je svojedobno u Siriji gasio internet kako bi pobunjenicima uskratio informacije, a istovremeno je, podržavajući Sirijsku elektroničku vojsku - ime je pomalo nadrealno - napadao svjetske i regionalne medije koji su izvještavali o protestima. Vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei s nepunih 85 godina tvrdi da je internet neprijateljski izum te je stoga potrebno da se, naprednim tehnološkim rješenjima, Iran bori protiv društvenih mreža, ali i videoplatformi, poput YouTubea, Netflixa i HBO-a. Mjerenja kažu da je internet u Iranu među prvih pet najsporijih u svijetu, a sporost interneta je, uz represiju, najbolji lijek protiv neumjerenih konzumenata internet-sadržaja. Inače, sam ajatolah je prisutan na zapadnjačkim društvenim mrežama a, nažalost, budući da nam nisu poznate njegove TV navike, ne možemo niti potvrditi niti demantirati pogleda li nekad nešto s popularnih videoplatformi.
Rusija i Kina kao velike sile reguliraju internet na relativno sličan način, politički i tehnološki gledano. Predsjednik Putin, i inače fasciniran suverenitetom, primjenjuje navedeni pojam i na internet sanjajući potpuni ruski digitalni suverenitet, siguran od svakog vanjskog utjecaja i interferencije. Ruski predsjednik - možda je to ostatak hladnoratovske komunikacije poput direktnog “crvenog telefona” između Kremlja i Bijele kuće - sanja vlastite internet-kablove i neovisnu infrastrukturu koji omogućuju potpunu kontrolu informacija. Istovremeno, hakerske grupe za koje se smatra da su pod kontrolom režima iskorištavaju sigurnosne propuste zapadnih partnera, ali i navike internet-korisnika. Interferencija u američke predsjedničke izbore jedan je primjer toga, uspješna špijunaža vojnog vrha Njemačke - to je posljednji poznati primjer - pokazuju vanjske hakerske aktivnosti. Na tragu Kineskog zida koji je nekada čuvao carstvo od neprijatelja izvana, kineski režim razvio je Veliki Vatrozid, koji, kao uostalom i svi firewalli, filtrira internet-promet, blokira, po potrebi, pristup opasnim informacijama, stranicama i nadzire interakcije internet-korisnika.
Kako to rade demokratije?
Limitiranje informacija iznutra i napadi izvana potpuno su očekivani kada su u pitanju režimi koji posjeduju određene autoritarne karakteristike. No, kako velike demokracije reguliraju internet? Ako je suditi prema Predstavničkom domu, jednom od dva doma u Kongresu SAD-a, i najveća sila na svijetu ima problem s društvenim mrežama, pogotovo kada se radi o mreži za koju se smatra da je u rukama Kine: i tako je TikTok pred gašenjem, a između 150 i 170 milijuna korisnika u Americi moglo bi ostati bez jedne od dražih svakodnevnih aktivnosti. Zakonski prijedlog prisilio bi vlasnika navedene platforme, pekinšku tvrtku ByteDance da u roku 180 dana proda svoju perjanicu ili slijedi zabrana djelovanja u zapadnoj političkoj hemisferi. Zbogom, dakle, bezbrižnom scrollanju, goodbye kratkim videouracima, osim ako Gornji dom, američki Senat, ne odluči drugačije. TikTok je najpotentnija društvena mreža, koja se savršeno poklapa sa suvremenim korisničkim potrebama: brza je, minimum teksta, maksimum bezbrižnosti, pomalo komični interfejs idealan je za kratke videouratke. Ako je Facebook sad već društvena mreža za umirovljenike, Twitter za skribomanski nastrojeni dio populacije, Instagram za vizualne tipove i oglašivače, TikTok je za brze i interaktivne tipove: mlade koji generiraju sadržaj i starije koji nehajno uživaju u njemu. No, kada su se prošle godine pojavili i preplavili uraci koji su herojski predstavili Osamu bin Ladena, zatim oni koji su bili propalestinski orijentirani, zazvonila je neka vrsta alarma kod članova Predstavničkog doma, u kojemu je prosjek godina, usput rečeno, 58,4 godine. Dovoljna dob da konstatiraju kako platforma može utjecati na javno mnijenje pa onda i političku klimu, a i korisničke podatke, vrlo vjerojatno, sam vlasnik dijeli sa službenim Pekingom.
Radi se o nacionalnoj sigurnosti i udaru na kritičku infrastrukturu - razumljivo, ali zakonski prijedlog ipak je u suprotnosti s američkim ustavom u mnogim stavkama, tako da se konačnom obračunu s TikTokom još ne nazire kraj. I tako su besmislene navike korisnika koji sate i sate provode na društvenim mrežama scrollajući stranice ili jednostavno gledajući gluposti, postale prvoklasni politički izazov gotovo svugdje u svijetu. Iako odgovori variraju od krutih autoritativnih pa do mekanijih, demokratskog tipa, ipak im je zajednička želja zadržavanje monopola nad informacijama koji ne remeti postojeći politički poredak i onemogućuje širu promjenu javnog mnijenja.
Bonus video:
