U kasabi je Dom kulture imao salu sa drvenim sjedištima. U njoj su se jednom nedjeljno prikazivali filmovi. Zvuk projektora i snop svjetla usmjeren ka platnu u meni su izazivali posebnu vrstu uzbuđenja. Pokretne slike su me uvlačile u svijet koji je bio daleko uzbudljiviji od onog koji je imala da ponudi bosanska varošica s kraja šezdesetih i početkom sedamdesetih.
U salu se ulazilo kroz bistro Doma kulture. Ponekad su dokoni likovi već igrali tombolu i cjevčili pivo, dok nam je brko na ulazu cijepao karte. Naši junaci su bili Brus Li, Bad Spenser i Terns Hil – mnogo kasnije smo saznali da su im prava imena bila Karlo Pedersoli i Mario Điroti.
Jednom nas je učiteljica pozvala u školsko dvorište i svi smo se uputili ka Domu kulture. Rekli su nam da ćemo gledati važan film. Možda mi je bilo devet ili deset godina. Zbili smo se na drvenim sjedištima u mraku, nemirna derišta koja su bez prestanka brbljala, zadirkujući jedni druge i smijući se glasno.
Državotvorni mit
Bioskopski projektor je počeo da zuji. Na platnu se ukazaše neke linije poput izlomljenih dlaka. Potom su se uz svečanu marševsku muziku na platnu pojavile rečenice ispisane crvenim slovima:
„Na Neretvi, u okupiranoj Evropi vodili smo jednu od najslavnijih i najhumanijih bitaka – bitku za ranjenike. Tu se rješavala sudbina revolucije. Tu je pobijedilo bratstvo i jedinstvo naših naroda“.
U potpisu – Tito.
Prvi kadar je takođe objašnjen titlom: „Početkom 1943. u slobodnoj partizanskoj republici“. Kroz narodnu masu koračali su vojnici. Ženski glas je uzviknuo: „Živjela naša narodna vojska“. Stotine grla su uzvratile: „Živjela“. Naravno, klicalo se i Titu.
Onda se pojavio još jedan od junaka našeg djetinjstva – Ljubiša Samardžić.
Već poslije prvog minuta na platnu iskrsavaju i kontrahenti – oficiri Vermahta. Njemački general Loring izdaje naređenje – uništiti partizane, bez zarobljenika.
Tek tada dolazi najavna špica: Bitka na Neretvi.
Pored domaćih glumaca kojima smo već dobro znali imena – Milena Dravić, Boris Dvornik, Fabijan Šovagović, Pavle Vujisić, Bata Živojinović, Faruk Begoli – u glavnim ulogama su bile međunarodne zvijezde Orson Vels, Jul Briner, Franko Nero, Sergej Bondarčuk, Entoni Doson. Njemce su glumili pravi Njemci, na primjer, Kurd Jirgens, Hardi Kriger. Međunarodno uspješni glumci naših korijena našli su svoje mjesto u filmu – Silva Košćina, italijanska glumica rođena u Zagrebu, ili francuski glumac Šarl Milo – zapravo Veljko Milojević.
I najzad – režija Veljko Bulajić.
Felinijev učenik
Veljko Bulajić je rođen 1928. u blizini Nikšića, ali već od treće godine živio je u Sarajevu. Početkom rata porodica odlazi u Crnu Goru, tu bivaju internirani u italijanskim logorima. Poslije kapitulacije Italije, sa 15 godina priključuje se partizanima, biva teško ranjen.
Poslije rata srednju školu završava u Sarajevu, potom odlazi u Zagreb, gdje otkriva film kao svoju stalnu fascinaciju. Režiju studira u Rimu, neko vrijeme je asistent slavnim filmskim režiserima kao što su Federiko Felini i Vitorio de Sika.
Italijanski neorealizam donosi u prtljagu pri povratku u zemlju. Poslije niza kratkih filmova, sa prvim igranim filmom „Vlak bez voznog reda“, pričom o poslijeratnim kolonistima koji se iz Dalmatinske Zagore sele u Vojvodinu, osvaja pulsku Zlatnu arenu i nagradu publike u Kanu. Do kraja života snimiće još 15 filmova.
I sa naredna dva filma kao da se pretplatio na nagrade. Njegov prvi partizanski film „Kozara“ iz 1962. gledao sam na crno-bijelom ekranu našeg prvog televizora, negdje drugom polovinom šezdesetih. Poslije filma nisam mogao da spavam. Scena čovjeka koji pod vrh metalnog koplja postavlja dlan, da njemački vojnik koji buši zemlju tražeći zemunice ne bi otkrio podzemno sklonište sve do danas pamtim uz jezu koja nagovještava tuđ bol. Ili scena oslijepjelog njemačkog vojnika koji se sudara sa drvećem. Ili zbjegovi u kojima su očajni ljudi.
Valja napomenuti da je Bulajić snimao i filmove o gradovima – onim koji su se ubrzano gradili u socijalističkoj industrijalizaciji kao Zenica (Uzavreli grad, 1961.) kao i o gradovima koji su potpuno razoreni (Skoplje ’63). Filmski kritičar Bogdan Tirnanić je napisao tekst pod indikativnim naslovom „Titov najbolji drug Veljko Bulajić“. Najboljem drugu je dokumentarni film „Titovi memoari“ donio problem sa Josipom Brozom, kojem se, kažu, nije svidjela ideja da Veljku Bulajiću prepusti konačan sud o sebi.
Neprikosnoveni državni umjetnik velikog talenta ali i sa istančanim smislom za pretvaranje moći u budžetiranje filmova, naišao je na nevidljivu, ali oštru granicu.
Čija je „Bitka na Neretvi“?
Sudski spor koji se vodio o tome čiji je film „Bitka na Neretvi“ završen je 2014. presudom da taj partizanski ep pripada hrvatskoj kinematografiji. Zagreb se inače baš i ne otima za partizansko nasljeđe, ali taj Bulajićev film je vidjelo preko četiri miliona Jugoslovena i još sto puta više ljudi u svijetu. Pa se valjalo boriti za brend.
Iako je Jugoslavija kao država koja je finansirala ovaj filmski mit o samoj sebi nestala, činjenica je da je iza nje ostao film superlativa. Domaći izvori govore o budžetu od 4,5 miliona dolara, dok američki izvori navode čak 12 miliona dolara. Izračunali su da bi to danas bilo oko 70 miliona dolara.
Jedan od najslavnijih slikara 20. vijeka Pablo Pikaso je stvorio plakat za englesku verziju filma. Odbio je da uzme novac za to, zatražio je samo karton jugoslovenskih vina. Bulajić je lično izabrao 12 flaša vina i poslao ih Pikasu.
Za moju generaciju koja je studirala osamdesetih Bulajić nije bio referentan. „Crni talas“ jugoslovenskog filma, novotalasna muzika i disidentska književnost, imali su mnogo veću privlačnu snagu. Prema sopstvenom djetinjstvu, u kojem smo u tamnim bioskopskim dvoranama navijali za „naše“ koji su se borili za slobodu i pravdu, kao i prema režimskom režiseru, zauzeli smo ironičnu distancu.
Fikcija i stvarno nasilje
Razlika između filma i istorije postaje jasna kada se posjeti dva puta minirani most kod Jablanice i pročita podatak da se onaj istorijski most nalazio na drugom mjestu, a ovaj, koji je građen pa rušen za potrebe filma, uopšte nije prikazan dok se ruši. Jer su kadrovi bili neupotrebljivi zbog prašine što se digla nakon detonacije. Mi smo u filmu gledali pad makete u češkom studiju.
Međutim, kada su na ulice gradova umiruće Jugoslavije izašli momci kostimirani kao statisti raznih vojnih formacija iz nekog Bulajićevog filma shvatili smo da prošlost zapravo nikada nije prošla. Da je ne možeš konačno obuhvatiti čak ni takvim filmovima. To je bilo neprijatno saznanje. Šljam koji kao da je pobjegao sa snimanja Bulajićevog filma počeo je pucati bojevom municijom. Kostimograf „Neretve“ Vladimir Tadej proizveo je nehotično – u docnijoj konkurenciji sa nizom američkih Rambo-filmova – predložak za izgled skoro svake paravojske devedesetih. Tako je ispalo da su ti ratnici bili vizuelni proizvod onoga protiv čega su se borili.
Kako god, dugovječni Veljko Bulajić je sve to nadživio. Dospio je čak i da podrži Mila Đukanovića u njegovoj predsjedničkoj kampanji, na prošlogodišnjim izborima koje je Milo ubjedljivo izgubio. Kratkovidost je privilegija dugovječnosti.
U vremenu kada su Jugoslavija i Tito svima za sve krivi, Bulajićevi partizanski filmovi svjedoče o tome da je postojalo vrijeme kada su mrtvi partizani bili poprilično uspješno pretvoreni u živi državni kinematografski mit.
Bonus video:
