Ima u filmovima Jovana Joce Jovanovića predivna premisa koja kaže “Biti mutav kad je gusto”. Ta ideja da se neko napravi lud, da glumi da o nečemu nema pojma izgleda se često primjenjuje u Crnoj Gori, naročito kad je riječ o parama. Ako se desi da nestanu, niko ništa nije vidio i niko ništa ne zna.
I eto dogodilo se da su uplaćene, a da se ne zna tačno kome, ili se zna ali nikako da se detalji saznaju do kraja. Sve je u magli. Sve je “biti mutav kad je gusto”. Pljušte optužbe, sa svih strana, u svega par dana ne zna se ko pije ko plaća. Na kraju plaća država, plaćaju građani Crne Gore jer nisu još uvijek razvili svijest, da shvate da te pare sa kojima se neko sprda, oprobava i igra, da su to pare građana koji su za sve plaćali porez, od toga kad popiju kafu u kafiću, kupe nešto u marketu ili naslijede plac ili stan.
Pare su izgleda dobile krila. Kao avioni na aerodromu kad polete. Otišle su, same, kao same. Sjajna je to priča, kao da nije 2024. godina u kojoj može lako da se prati trag novca, što bi rekli, lako se trekuje, lako im se uđe u trag. Sve liči na apsurd, na film Zle pare, kad građani pobudale od količine novca koju odjednom posjeduju. Poludi narod od para, dešava se, nije da nije.
Crna Gora jeste Meka za sve koji imaju neke pare a žele da se pritaje. Valja opet pročitati roman Plaža Imelde Markos, jer tek kasnije su došla na red izručenja, leleškinje-boboškinje koga ćete i kome ćemo Do Kvona, a kome ćemo Binalija Camgoza.
Izvještavanje o parama koje su dobile krila, o izručenju, pa i o bilo kojoj sjednici Parlamenta ili Vlade dokaz su “medijski nezrele nacije”. To je termin koji precizno definiše nesposobnost jednog sistema da svoje građane detaljno i jasno obavijesti o tome što se događa. Umjesto toga, mnogo smo bolji u dezavuisanju, ispekli smo zanat i sve je više denuncijanata, skretničara, tendencioznih tumača, spletkara, watchdog-ova i pretencioznih sveznadara.
Zapravo, ne znamo ko nam glavu nosi, ni kome pare šaljemo. Tehnolški nesposobni i nestručni, u stanju smo da tričavih skoro pola miliona eura spucamo u nešto, pa da se vrate kao okrnjen bumerang. Nisu nam sve ovce na broju, a više nisu ni sve pare na računu. Lost in translation, nije to samo film o aerodromima i putovanjima, to je priča i o našim transakcijama.
Dovoljno je dati računar zaposlenima u državnim ustanovama da naprave pičvajz dovoljno velik da niko u čitavom državnom sistemu dugo ne smije da uključi poslovni računar dok se ne utvrdi kako su uprskali stvar. Slično je i sa parama koje su dobile krila. Dovoljno je dati nekom našem stručnjaku računar i račun. Par klikova i pare polećeše nekud.
Toliko smo se smijali ulogama Ljubiše Samardžića u domaćim filmovima, njegovim finansijsko-organizacionim problemima, Pantiću iz Tesne kože, fenomenalnom Borisu u Tajvanskoj kanasti, a izgleda da smo dobili u preduzećima baš takve likove, koji su majstori da uprskaju stvar, umjesto da naprave čudo. Izgleda da ima još stručnjaka poput onog lika kog tumači Bogdan Diklić u filmu Čudo neviđeno. Svi znaju tačno što rade, dok ne naprave haos.
Dino Merlin u jednoj pjesmi se pita “Ima li undo za nju?”. Izgleda da ne funkcioniše undo dugme za pare koje dobiju krila. Sad kad je gusto, svi se prave ludi.
Bonus video:
