Prije desetak godina, zgodno je danas prisjetiti se te davno zaboravljene bezvezne budalaštine, u Saboru se vodila davno zaboravljena bezvezna rasprava o davno zaboravljenoj bezveznoj nekakvoj Zakladi Hrvatska kuća - Croatian House. Zakon o osnivanju Zaklade, "namijenjene promicanju hrvatske kulture, baštine i jezika, te radu s hrvatskim manjinama u inozemstvu", promislila je vlada Zorana Milanovića, a usvojila tadašnja SDP-ova saborska većina.
"Da je ovaj zakon došao prije šezdeset godina, onda bih rekao da je u skladu s trendovima", komentirao je u Saboru tada opozicijski, davno zaboravljeni bezvezni HDZ-ov Jasen Mesić, dok je davno zaboravljeni bezvezni Dujomir Marasović podsjetio kako "za te stvari već imamo i Maticu hrvatsku i Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske".
Desetak godina kasnije, prije koji mjesec - zgodno se danas prisjetiti te već zaboravljene bezvezne budalaštine - predsjednik HDZ-a i hrvatski premijer Andrej Plenković posjetio je Srbiju i svečano otvorio Hrvatsku kuću u Subotici. "Vladi Republike Hrvatske, njezinim resorima te Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Hrvatske jedna je od temeljnih ustavnih zadaća podržavati Hrvate koji žive izvan domovine", nadahnuto je rekao Plenković, dodavši kako je "naša briga za hrvatske manjine stalna i kontinuirana, jer je njihov položaj od posebnog interesa za hrvatsku Vladu i državu".
Kuća u Subotici nije, međutim, bila i prva Hrvatska kuća koju je - iznenada otkrivši kako Matica hrvatska i Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske ipak nisu dovoljni - sagradila i svečano otvorila HDZ-ova Vlada. Ovih dana jedan je malomišćanski skandal podsjetio na drugu jednu, vjerojatno i najhrvatskiju od svih Hrvatskih kuća, svečano otvorenu još prije četiri godine u - Makarskoj.
U Mađarskoj?
Ne, ne, Hrvatska kuća u Mađarskoj otvorena je u Pečuhu još prije šest godina. Ova Hrvatska kuća je u Makarskoj. Makarskoj.
U hrvatskoj Makarskoj, kraj Splita?!
Da, u hrvatskoj Makarskoj kraj Splita.
Hrvatska kuća u Makarskoj?
Čekajte da čujete priču.
Nakon što je Makarska betonirana i zagušena s deset tisuća više ili manje ilegalno sagrađenih apartmana, tamošnje su gradske vlasti - otkrivši kako postoji čak hiljadu stanova i apartmana u koje ljudska noga nikad nije kročila - zaključile kako Makarskoj nedostaje još samo jedna suvremena, moderna apartmanska zgrada. Tako je prije četiri godine u Zadarskoj ulici na predjelu Zelenka sagrađen stambeni objekt s trideset apartmana, stani pa gledaj: prizemlje i pet katova, vrata s elektronskom bravom, podzemna garaža, balkoni sa staklenom ogradom i prekrasnim pogledom na susjednu apartmansku zgradu. Nije ni čudo da je svih trideset apartmana vrlo brzo dobilo vlasnike.
Po čemu je to, međutim, Hrvatska kuća?
Eh, po čemu.
Ovih dana nekoliko stanara zgrade u Zadarskoj ulici izjadalo se novinarki Slobodne Dalmacije Dijani Turić na tipa koji je zajedno s članovima obitelji, kumovima i prijateljima kupio više od polovice apartmana. Njegov klan apartmane je, jasno, kupio samo da bi ih ljeti iznajmljivao, nitko od njih tu ne živi niti je ikad živjeti namjeravao, ali majstor je ipak - s lakom natpolovičnom većinom - izabran za predstavnika stanara. Pa zaveo tradicionalnu hrvatsku svevlast, pretvorivši generički apartmanski silos na Zelenki u upravo klasičnu Hrvatsku kuću.
Kako izgleda tradicionalna hrvatska svevlast u jednoj stambenoj zgradi? Tradicionalna hrvatska svevlast u nekoj stambenoj zgradi izgleda tako da rečeni predstavnik stanara za upravitelja zgrade postavi svog zeta, a ovaj najprije ukine svaku komunikaciju sa svim stanarima izvan kruga obitelji, kumova i prijatelja "većinskog" vlasnika, pa sredstvima iz obavezne pričuve raspolaže na autentični hrvatski način.
Kako izgleda raspolaganje javnim novcem na autentični hrvatski način? Raspolaganje javnim novcem na autentični hrvatski način izgleda tako da se obavezna pričuva uplaćuje na inozemni račun predstavnikova zeta upravitelja, a ovaj onda zajedno s predstavnikom, članovima obitelji, kumovima i prijateljima - s obzirom na to da im apartmani ne trebaju za život, već samo za sezonsko iznajmljivanje - jednostavno odbiju potpisati međuvlasnički ugovor i napraviti plan održavanja zgrade, savršeno potom ignorirajući potrebe stalnih stanara, poput vanjske rasvjete i videonadzora.
A ako pak iz zajedničke pričuve na zetovu računu i pristanu nešto platiti, to funkcionira onako kako već u Hrvatskoj inače funkcionira javna nabava.
Kako inače funkcionira javna nabava u Hrvatskoj? Javna nabava u Hrvatskoj funkcionira tako da se, na primjer, žičani kavez za odlaganje otpada, kakav se u Makarskoj može kupiti za manje od četiristo eura, kupi preko tvrtke jednog od predstavnikovih prijatelja i kumova iz zgrade, koji će ga onda u inozemstvu platiti gotovo sedam puta više - dvije i pol hiljade eura! Ili da se, štajaznam, ulična svjetiljka, koja u Hrvatskoj stoji manje od sto eura, preko istog prijatelja i "sustanara" u inozemstvu kupi za više od šest stotina eura.
Klasična, rekoh, hrvatska priča.
Imaju li onda u klasičnoj hrvatskoj priči stalni stanari pravo glasa? Načelno, stalni stanari u klasičnoj hrvatskoj priči nemaju nikakva prava, pa tako ni pravo glasa. Nemaju, recimo, pravo čak ni na podzemnu garažu u vlasništvu predstavnikove obitelji i prijatelja, iako je izvan sezone potpuno prazna. Svaku takvu njihovu potrebu predstavnik stanara i njegov zet upravitelj glatko ignoriraju, a svaki prijedlog, molbu ili zahtjev svojom obiteljsko-kumovskom većinom glatko odbijaju, prijeteći čak i sudskim tužbama.
Ukratko, ja ne znam za hrvatskiju Hrvatsku kuću od apartmanske Hrvatske kuće u Zadarskoj ulici u Makarskoj. Kad bismo današnju HDZ-ovu Hrvatsku ilustrativno sveli na jednu stambenu zgradu, ona bi izgledala upravo kao nova petokatnica na makarskoj Zelenki. Dušu je stoga ta Hrvatska kuća dala da je u sklopu predizborne kampanje posjete Andrej Plenković i njegova obitelj, prijatelji i kumovi, pa da iz Zaklade Hrvatska kuća - Croatian House na zetov račun uplate par milijuna eura, "namijenjenih", kako ono, "promicanju hrvatske kulture, baštine i jezika, te radu s hrvatskim manjinama u inozemstvu".
Da, reći ćete, ali "u inozemstvu".
Da, reći ću ja, ali "hrvatskim manjinama".
Odlično, reći ćete vi, ali "hrvatska manjina" ne biva kad je netko preglasana manjina u Hrvatskoj, već samo kad su u manjini, kako sama riječ kaže, Hrvati kao takvi.
Odlično, reći ću ja: u divnoj, autentičnoj hrvatskoj priči o Hrvatskoj kući u Makarskoj obespravljena stanarska manjina i jesu domaći, dakle Hrvati, dok stanarsku većinu, uključujući i predstavnika stanara i njegovu obitelj, prijatelje, kumove i samog zeta upravitelja, sačinjavaju - Poljaci iz Njemačke!
Poduzetna klika njemačkih Poljaka kupila je, naime, većinu apartmana u zgradi, pa jednog njemačkog Poljaka izglasala za predstavnika stanara, a drugog njemačkog Poljaka postavila za upravitelja zgrade, da preko trećeg njemačkog Poljaka peru novac iz proračuna i troše ga u Njemačkoj i Poljskoj.
"Hrvatska kultura, baština i jezik"? Da, i jezik: hrvatska stanarska manjina s poljskim predstavnikom stanara komunicira mailom preko njemačke elektronske adrese, na njemačkom jeziku, uz pomoć njemačkog Google-prevoditelja.
Hrvatska je tu, da skratim, samo kuća. Ne, jasno, zato što je hrvatska, nego zato što se tako zove.
"Naša briga za hrvatske manjine stalna i kontinuirana, jer je njihov položaj od posebnog interesa za hrvatsku Vladu i državu", rekao bi tako Plenković u društvu herr predstavnika stanara i njegova gospodina zeta, svečano otvarajući suvremeni novi kavez za odlaganje smeća pred apartmanskom petokatnicom u Makarskoj.
Najhrvatskija je to, rekoh, od sviju kuća koje je hrvatska država ikad sagradila i otvorila: poluprazna i mračna, u vlasništvu stranaca, vođena od korumpirane klike, s budžetom na zetovom računu u inozemstvu.
Hrvatska kuća.
Bonus video:
