April je najokrutniji mjesec, kaže Eliot...
Ne znam da li mi je taj stih bio poznat 1979, imao sam trinaest godina, i ne vjerujem da sam tada čitao pjesnika Puste zemlje, ali da jeste, izvjesno bih ga prizvao 15. aprila.
Na 45. godišnjicu zemljotresa iz 1979. mediji su prigodno podsjetili na taj duboko traumatičan događaj. Niko od onih koji su to iskusili neće zaboraviti silinu toga udara. Jezivo je bilo i odmah nakon zemljotresa kada su počele da stižu apokaliptične vijesti sa primorja... Svi su sjedjeli ispred zgrada sa radio aparatima na baterije, bila je to ključna informativna platforma, kako bi se danas reklo.
U prigodnim tekstovima postavljaju se i ona obavezna pitanja - kako bi to izgledalo danas, kako bi se pokazali brojni objekti sagrađeni u tranziciono doba, a nijedna tranzicija nije prijatelj dobre gradnje, kao što je poznato... Da li bi reakcije ljudi iznova bile tako solidarne i posvećene?
Možda bi zanimljiv ugao gledanja bilo i pitanje kako bi se na događaje odrazila višestranačka priroda današnjeg crnogorskog društva? Partijsko jednoumlje, koliko god bilo mračno, bilo je vrlo operativan modus za brzu akciju (kako tada, tako i dan danas), kako bi to izgledalo u naše vrijeme? Koliko bi trebalo političarima da krenu u lov na tzv. “jeftine političke poene”. Da se optužuju i pakuju jedni drugima. A tek kad bi se došlo do distribucije pomoći, ne smijem ni da zamislim što bi se tu radilo. Da li bi građanima, to je najvažnije pitanje, takvo ponašanje političara bilo vidljivo i neprihvatljivo. Ili bi i tada našli neki dovoljno velik i mutan razlog da opravdaju “svoje”. Bolje je ne zamišljati.
Zemljotres je mnogo podnošljiviji kao metafora nego kao stvarnost. A ovaj okrutni mjesec nudi i takve mogućnosti.
Hapšenja koja su u toku, mogla bi potpasti pod klasičnu figuru “političko-medijski zemljotres”. Najviši policajci, tužioci, sudije...
Nekome to izgleda kao zemljotres, a nekome kao cirkus (nije da nema elemenata), ali, sjetimo se, slično je izgledalo i hapšenje Marovića i njegove porodice, u izvedbi ovih koji sada pomalo zgroženo prepoznaju elemente “medijskog cirkusa”. Razlika je u tome što su tada stajali na drugom kraju batine. Toliko o principijelnosti. Priroda odbrane uhapšenih funkcionera jasno upućuje na prirodu ranijeg “odnosa”. Što stvari čini samo očiglednijima.
Okrutno je vidjeti kakve su persone usmjeravale crnogorsko društvo, vodeći značajne segmente sistema...
Niko od ovih ljudi ne djeluje previspreno, prije bi se reklo suprotno - djeluju pomalo tupo, kao pravi “vojnici” na sve spremni... Izvjesno, niko od njih nije kreirao sistem u kom su djelovali, ali su svojom spremnošću i beskrupuloznošću, bili njegov presudni funkcionalni dio. Kao i u svemu, pitanje autorstva je ključno. Ostalo je sve jeftina demagogija...
I detalj koji, ako je tačan, liči na siže iz Harmsa: policajac koji posuđuje novac kriminalcu? Spektakularan detalj. Obično su uloge drugačije. Ili samo nazivi? Crna Gora mora mimo svijeta...
U Srbiji jedini zemljotres kojeg se boje izgleda da je - rezolucija UN o genocidu u Srebrenici.
Oko rezolucije, opet su se vratili na fabrička podešavanja i Vučić i mnogi drugi...
Ovakvom vrstom reakcije “ustreptali” Vučić zapravo “preuzima autorstvo” nad Srebrenicom. Iako je smisao rezolucije i ovakvih akata uopšte jasno ukazati na pravo autorstvo, da ne bi bilo nepotrebnih nedoumica. Ako su imenovani i prepoznati pravi krivci, onda niko drugi nema razloga da nosi žig sramote koji mu ne pripada.
Ali, likovi poput Vučića i Dodika kao da ne žele tu vrstu razjašnjenja. Zašto im više odgovara kolektivno preuzimanje krivice? Možda se time relativizuje/prikriva sopstvena stvarna krivica?
No to nije strah od zemljotresa, već strah od skidanja maske...
Bonus video:
