Zločini i sankcije
Kada se zadnjih godina aktivnost američke administracije na našim prostorima intenzivirala kroz uvođenje sankcija milim i dragim licima koja obilježavaju ovdašnji politički život i ekonomskim subjektima koji su povezani s njima, reakcija mnogih je bila - ‘ta će Amerikanci. Daleko je ta zemlja - ne planiramo putovati tamo, račune ili imovinu također ne posjedujemo, dakle, politički i ekonomski nam se život nastavlja u potpuno normalnom tonu - na sličan su se način mnogi od sankcioniranih rješavali akumulirane nelagode koju im je stavljanje na kolokvijalno rečenu crnu listu izazvalo.
Moguće je da im je i politički rejting porastao dijelom kod vlastitih pristaša koji gaje neobičnu ljubav i privrženost prema ljudima koji se bore sami protiv sistema, a njihovi izabranici su redom takvi: globalni sistem nije fer, daleko je od pravednosti te samo smišlja načine kako da podjarmi male narode i njihove slobodnomisleće predstavnike tako da su crnolistaši imali uvijek pripremljen herojski odgovor na bolnu i eklatantnu nepravdu kojoj su izloženi. Taj zli i nedovoljno informirani Zapad stalno, 24 h dnevno i 365 dana godišnje samo smišlja perfidne načine kako da podjarmi naše lokalne političare pacifiste, neustrašive borce za pravdu i ljudsku emancipaciju, ustavne stručnjake, predsjednike ove ili one, razne ministre, tužitelje i sličnu političku bulumentu. Ovo je, istina, napisano ironično, ali su pojedinci pogođeni sankcijama na slične predvidljive i neduhovite načine pravdali svoje stavljanje na crnu listu. I onda se zla sudbina poigrala s njima i nanijela im ciljani udarac, možda čak dijelom i ispod pojasa te su ekspeditivno ostali bez bankovnog računa, poneke kartice i vjerojatno tokena ili aplikacije za mobilno bankarstvo.
Podaci Svjetske banke nisu definitivni, ali se smatra da više od jedne četvrtine svjetskog stanovništva ne posjeduje bankovni račun tako da zlu sudbinu naših političkih radnika ne treba promatrati s tugom i sjetom: u zemljama poput Maroka, Vijetnama, Egipta i Filipina broj ljudi bez bankovnog računa kreće se između 60-70%, dok se u razvijenim zemljama broj tih ljudi, engleski jezik ima specifičan termin za njih - the unbanked - kreće oko niskih 5-6%. Kad smo se već dotakli anglosaksonskog svijeta, glavnom agitatoru Brexita Nigelu Farageu, relativno nedavno je jedna prestižna britanska banka zatvorila račun jer se nije uklapao u njihove standarde.
Sudbina domaćih političara lišenih bankovnih računa dijelom je bila i predvidljiva: nakon ruske agresije na Ukrajinu, sveobuhvatne financijske sankcije su postale jedan od glavnih instrumenata vanjske politike zapadnih država. Neki ih čak nazivaju liberalni odgovor na rat, koji izbjegava korištenje vojne moći te je kompenzira ekonomskim i drugim sankcijama. Tako je, primjerice, Roman Abramovič bio prisiljen prodati nogometni klub FC Chelsea ispod tržišne cijene, oligarsima je oduzimano privatno vlasništvo, simboli moći poput jahti, konfiscirane su im velebne vile i zamrznuti bankovni računi. Sličnu je sudbinu doživjela i imovina zemalja poput Libije, čija su dobra konfiscirana i jednostavno nestala.
Sveobuhvatne ekonomske i povezane sankcije koje su nametnute državama kroz povijest nisu se pokazale kao efikasne. O tome je pisao američki politolog Robert A. Pape, čija je analiza pokazala da sveobuhvatne ekonomske sankcije kroz povijest i nisu bile baš uspješne. Referirao se taj autor na međunarodne sankcije Iraku za vrijeme Zaljevskog rata, koje su indirektno dovele do smrtnosti onih najnevinijih u svakom društvu, djece. Ekonomske sankcije od 1990. do 1995. su u Iraku, detaljnije o tome pišu Sarah Zaidi i Mary Smith Fawzi, dovele do humanitarne i ljudske katastrofe: rat, nikakva kupovna moć, propast zdravstvenog sistema indirektno su doveli do smrti preko pola milijuna iračke djece. Broj vjerojatno nije egzaktan, ali vjerno pokazuje kako ekonomske sankcije imaju tamnu stranu koja se lomi preko leđa najranjivijih skupina u društvu. Sankcije nametnute Kubi su dovele do potpunog udaljavanja te zemlje od mnogih civilizacijskih tokova kojim je pripadala; tragična glad u posve izoliranoj Sjevernoj Koreji dijelom je uvjetovana sankcijama, a u mnogim zemljama sankcije dodatno antagoniziraju političke režime i šire mase protiv zapadnih društava potičući izolacionizam. No, onda su se sankcije updejtale i postale personalizirane, ciljane, a time i pogođene.
Logika ciljanih sankcija je vrlo jednostavna: one su odgovor na kršenje temeljnih međunarodnih normi, ponekad zbog narušavanja mira, opetovanog izvaninstitucionalnog djelovanja, koruptivnih radnji, političkog opstrukcionizma i ostalih negativnih fenomena. Većina spomenutih fenomena čini sam DNK bosanskohercegovačke političke zbilje, a iskustvo uči s takvim fenomenima se izrazito teško suočiti bez pomoći sa strane. Iako ne likujemo zbog sankcioniranih pojedinaca, ipak nas zabavlja, čak i nasmijava misao kako su spomenutim pojedincima otežane svakodnevne interakcije financijskog tipa. Nema više peglanja kartice, obročne otplate, bookiranje aranžmana i letova preko interneta. Zbogom, povoljni krediti, addio, naručivanje preko internet-trgovina, auf Wiedersehen, pretplate za videostreaming, au revoir, slanje novca članovima obitelji, goodbye, mobilno bankarstvo i do svidanya, onaj ugodni zvuk SMS poruke kada zarađena plaća legne na bankovni račun. Iako sigurno narušavaju neka od njihovih temeljnih ljudskih prava - upravo zbog toga ne likujemo, ciljane sankcije su postale efikasan mehanizam onda kada su interferirale i otežale svakodnevicu pojedinaca kojima su nametnute.
Bonus video:
