Odrastanje u SFRJ donosilo je jednu vrstu ambivalencije prema atentatu kao političkom činu. Naime, Gavrilo Princip, sarajevski atentator iz 1914, bio je heroj naših čitanki i udžbenika istorije. Takva situacija nametala je podtekst - kada strada loš vladar, onda atentat i nije loš... Tako da, u najkraćem, zahvaljujući Principu, nismo bili - principijelni.
Atentat je uvijek bio velika tema ne samo istorije, već i umjetnosti. Onaj na Cezara dobio je nesumnjivo najbolju književnu obradu. Nakon Šekspira - svi smo bili tamo...
Sama riječ dolazi od latinskog attentare - pokušati, pa dio lingvista savjetuje izbjegavanje sintagme “pukušaj atentata”.
Gotovo da bi se moglo reći da su atentati pomalo kao jedrenjaci, znak starog vremena, ali koji nikako da izgubi svoju “privlačnost”...
Pokazuje to i atentat na slovačkog premijera Fica, kojeg je upucao stariji čovjek, navodno pjesnik i bivši radnik obezbjeđenja. Uh, već je to opasna kombinacija, posebno u bivšim socijalističkim zemljama.
Vole se nadmetati prostitutke i špijuni/obavještajci, što je najstarije zanimanje na svijetu, ali izvjesno da i atentat spada u one činove koji prate oraganizovanu političku istoriju od osvita. Nije teško zamisliti, u tim uslovima, ideju fizičke eliminacije vladara kao vjerovatnu.
Ipak, rijetko kada su atentati donosili stvarne političke promjene, koliko god u nekim istorijskim epizodama, vladari žrtve atentata bili ništarije ili glupani na tronu.
U crnogorskoj istoriji atentat je okončao život dva značajna vladara - Šćepana Malog i Knjaza Danila. Oba su bili, danas bismo rekli modernizatori. A to, u primitivnom svijetu, uvijek znači prizivanje nevolja.
U srpskoj istoriji atentat je gotovo refren, kod Nemanjića bio je to unutarporodični manir, a u modernoj eri tri su markantna atentata. Knez Mihailo Obrenović ubijen je u Košutnjaku 1868, Kralj Aleksandar Obrenović (sa suprugom Dragom Mašin) na dvoru 1903, a demokratski lider, tada premijer Zoran Điniđić ubijen je 2003.
U Hrvatskoj na početku XX vijeka imamo neuspješan atentat na promađarskog bana Slavka Cuvaja, a 1921. mladi komunista Alija Alijagić u Delnicama ubija ministra policije Milorada Draškovića, koji je zabranio KPJ.
Lav Trocki ubijen je u Meksiku 1940, po Staljinovom naređenju, pod okolnostima koje i danas izazivaju pažnju. Nakon 1945. jugoslovenska tajna policija koristila je metod atentata u slučaju političkih protivnika emigranata.
U XIX vijeku carska Rusija je bila zemlja atentata. Svi carevi nakon Nikolaja I bili su meta atentatora, nekad i vrlo maštovitih. Kada je u neobičnom atentatu stradao Car Aleksandar II njemački anarhista Johan Most objavio je u svojim novinama u Londonu čuveni uvodnik od jedne riječi - “Endlich” (napokon, konačno).
Dvadeseti vijek, zlatno doba svega, pa i atentata, donosi jednu živopisnu mitologiju. Na samom početku, 1901. imamo atentat na američkog predsjednika Mekinilija. Danas je to “fora” iz crtanih filmova, ali aharhista Leon Čolgoš je zamotao zavoj oko šake u kojoj je držao pištolj. U toj mitologiji posebno poglavlje izvjesno pripada legendarnom francuskom generalu Šarlu De Golu. Sljedeće značajno poglavlje su izvjesno tragična braća Kenedi...
Dok se sada prisjećam, shvatam da je moje odrastanje bilo puno atentata. Bilo je to vrijeme dekolonizacije i uspostavljanja političkih poredaka u velikom dijelu Azije i Afrike, tako da je sve to bilo praćeno gomilom atentata (Sadat, Makarios...), ne uvijek uspješnih, o kojima su onda mediji u duhu nesvrstane solidarnosti, detaljno izvještavali.
Sjećam se i dramatičnih TV izvještaja o atentatu na Regana. Ali i sopstvenog zapanjenja kada je atentat izvršen na Džona Lenona... Shvatio sam da je definitivno sve otišlo do vraga. U mom slučaju tu je završeno sa onom ambivalencijom s početka teksta.
Bonus video:
