Ako zavirimo u knjigu “World graffiti” vidjećemo da su poruke važne koliko i sam dizajn, da spoj ideje i talenta doprinosi činjenici da se grafiti ne mogu ignorisati i da se s pravom nazivaju umjetnošću. Osporavano je dugo to zvanje grafitima, isto kao i stripu, ali vremenom i istrajnošću, postali su neosporna umjetnost. Benksi nije samo dao pečat, nije on samo majstor spreja, on je usavršio sve, od grafita napravio koncept, spojio politiku, aktivizam, pobunu i umjetnost. Ali sve kreće od ideje, jer ništa tu nema spontano iako samo izgleda tako.
Valja se podsjetiti kakve su poruke ispisivali studenti 1968. godine u Parizu tokom pobune. Sve te ideje i poruke su filozofija spakovana u par riječi. Ozbiljne su to ideje koje tresu društvo i danas, sve do žutih prsluka. Koga zanima može lako da se informiše, da ukuca na internetu “Billboard hacking” pa da vidi što sve piše, makar na prostoj Wikipediji. Vidjeće kakve su provokativne poruke prikazane na nezavršenoj Šangajskoj kuli, ona poput. “What’s Up Hong Kong”, da je na trgu u Beogradu na foru promovisan sajt PirateBay i postavljena poruka: “First they ignore you, then they laugh at you, then they fight you, then you win.”.
U filmu “Tri bilborda ispred Ebinga u Misuriju” vidimo snagu oglašavanja. Ali da bi poruka odjeknula, potrebna je ideja, ili makar fora koja će da zainteresuje ljude. Tizer je ono što je bilo aktuelno, a sad već žulja ljude jer je sveprisutno, ali i dalje radi posao. Postoji mnogo načina da se skrene pažnja, ako postoji cilj i ako se radi smisleno.
Ali u Podgorici ispred zgrade Opštine pustiti porno film na citylight-u nema smisla, jer nema poente, a nije ni fora. Još gore ako su to uradili srednjoškolci, jer to pokazuje njihovo nerazumijevanje svijeta i društva. Na mnogo uspješnijih načina mogli su da naprave foru, da se pročuju, da nešto dizajniraju, izmontiraju, da oforme grupu, kriknu, ali ništa od toga nisu uradili. Kreativnost im je ravna nuli. Ovo je samo bahaćenje, hir bez smisla. Postoji velika razlika između pornografije i erotike, a vidi se da ekipa koja je pustila snimak to ne kapira. Mnogo je toga potrebno da bi neko bio mangup i frajer, a malo je potrebno da bi neko ispao neotesana seljačina. Pri tom, seljak je ugledno zvanje koje zaslužuje poštovanje, a seljačina je lik koji živi u gradu a vode ga animalni instinkti. Na Starom aerodromu i dalje postoji grafit koji je adekvatan za ovu situaciju, nije spektakularno napisan, mrljav je ali je dobra poruka, a piše: “Treba se znat zaebavat”.
I u međuvremenu briljiraju i osnovci. Slavili su u Podgorici kraj škole, napravili bakljadu i zapalili krov škole. Sreća pa niko nije povrijeđen, ali to je sramota za školu, za cijelo društvo. Koliko god bili ludi, napredni, revolucionarni, talentovani, mora postojati zrno odgovornosti, dostojanstva i kreativnosti. Nije sve u “ukanju i bukanju”.
Bend Disciplina kičme ima jednu pjesmu fenomenalnog naslova. “Mladost ne opravdava besvest”. Teksta skoro i da nema, uglavnom je to instrumental, a čuje se urlanje s vremena na vrijeme i samo povremeno glas Dušana Kojića Koje koji kaže kao kakav direktor škole “Mladost ne opravdava besvest”.
Teško da ima veće face, rokenrol autoriteta, mangupa i gitariste od Koje, ali on zna dobro što priča, kome i kakve poruke šalje. On je bio Zeleni zub, bio je Pit u filmu Dečko koji obećava, svirao je u bendu “Šarlo akrobata”, a sa Disciplinom napravio je čudo. Treba ga slušati, treba ga čuti, jer je anticipirao ovo što rade podgorički srednjoškolci i polumaturanti. Oni ne žare i pale kako bi to mogli da rade, i kako se to zapravo radi, oni se brukaju prije vremena i najavljuju da stiže jedna nova (de)generacija.
Bonus video:
