"Demokratija je proces koji nam garantuje da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo", Džordž Bernard Šo
Obnova nezavisnosti države Crne Gore nakon 88 godina, tj. od njenog ukidanja 1918. godine, predstavljala je prekretnicu u istoriji države i označila kraj dugogodišnjeg političkog procesa ka nezavisnosti, s jedne strane, i otvorila pitanje donošenja najvišeg pravnog, tačnije pravno-političkog akta - Ustava, kako bi se pravno uredili najznačajniji društveni odnosi, s druge strane. Pored organizacije i ograničenja vlasti i zaštite ljudskih prava i sloboda, cilj Ustava je bio, i jeste, da utvrdi identitet i karakter nove države. Međutim, pitanje je koliko se, bilo u normativnom ili faktičkom smislu, istinski u tome uspjelo.
Nesporno je da je svaki značajniji pravni akt, a posebno najviši (Ustav), produkt vremena i prilika u kojima je nastajao, ali isto tako i akt konstrukcije, građenja nečeg novog i boljeg (aspekt pro futuro). Još je u 19. vijeku Fridrih Savinji, poznati njemački pravni teoretičar, istakao da novo društvo stvara novo pravo, a ne novo pravo novo društvo. U tom kontekstu, crnogorsko društvo nije stvorilo novo (ili novije) pravo, a sasvim je jasno i da neke ustavne novine i dobra ustavna rješenja nisu stvorila novo (crnogorsko) društvo. Naime, centar gravitacije razvoja prava ne leži, kako to ističe Eugen Erlih, jedan od osnivača moderne sociologije prava, u zakonodavstvu, niti u pravnoj nauci, niti u sudskoj odluci, već u samom društvu. In concreto, Skupština Crne Gore predstavlja, upravo, paradigmu crnogorskog društva, a Vlada, kao i ostali državni organi refleksiju same Skupštine. Odgovor na neinteresantno i prevaziđeno pitanje - pitanje kakvo smo društvo i koje su to društvene vrijednosti, krije se u jednom TV prenosu sjednice Skupštine Crne Gore ili lokalnih parlamenata. Bez obzira na to, navešću dva ustavna rješenja u kojima se, prema mom mišljenju, ogleda propuštena prilika.
Prvo se tiče institucije Predsjednika Crne Gore. Neposredni izbor Predsjednika Crne Gore predstavlja klasičan relikt starog društva i prava - postsocijalizma (postkomunizma). Parlamentarni sistem ustanovljen Ustavom, kao i činjenica da nadležnosti Predsjednika, iako značajne, gotovo nebitne za djelotvorno funkcionisanje države, nalažu da se isti ne bira neposredno od strane građana, već u Skupštini. Pozitivno rješenje teško je pravno (valjano) opravdati, odnosno njegovi razlozi leže u politici. Jasno je da bi njegovo biranje od strane Skupštine lišilo državu nemalog troška koji se tiče izbornog procesa i kampanja. Takođe, pogrešna je konstatacija da Predsjednik CG predstavlja sve građane budući da je neposredno izabran od strane birača. Ova neubjedljiva, permanentno politikološki nastrojena konstatacija, iako široko prihvaćena kako od stručne javnosti, tako i od laika, pogrešna je iz tri osnovna razloga. Prvi, samo je Skupština Crne Gore, kao zakonodavni organ, predstavnik građana. Drugi, u parlamentarnim sistemima se, po pravilu, legitimitet neposrednim izborima daje samo zakonodavnoj vlasti, a ne i jednom segmentu izvršne vlasti (dakle, Predsjedniku). Treće, on je predstavnik države, bilo u zemlji bilo u inostranstvu (vidi član 91 Ustava), odnosno nije predstavnik građana. Dakle, Predsjednik je predstavnik države, ali ne i nosilac efektivne državne politike budući da mu na tom putu stoji, između ostalog, i tzv. institut premapotpisa, tj. stvarnu vlast vrši Vlada.
Drugo se tiče člana 2 Ustava, odnosno tzv. suverenosti. Faktički je jasno da je nosilac suverenosti politička partija(e), a ne građanin, kako je to Ustavom određeno. Dakle, naš Ustav, a time i pravni sistem, pokazao se nemoćnim naspram neskrupuloznog i nedosljednog odnosa političkih partija čiji je glavna karakteristika permanentno konfliktno nastrojena, odnosno derivira iz podjela. Braneći parcijalne "interese" Crnogoraca, Srba, Hrvata, Bošnjaka, Albanaca, zaboravljaju, tj. derogiraju ustavni princip i identitet građanske države. Deklarativno građansko određenje partija (a s time i njihov kvazievropeizam) koje su obilježile crnogorski parlamentarizam od 2006. godine, najvidljivija je hipokrizija na kolektivnom nivou. Propratni efekat ovog protivustavnog, antigrađanskog djelovanja ispoljava se u profesionalizaciji politike sa svim negativnim efektima koje ono sa sobom nosi. Umjesto toga, mogli smo da imamo građanski aktivizam, otvorene liste, ograničenje poslaničkih mandata (recimo, dva mandata maksimalno), ali i enormnu količinu novca koja ide na račun finansiranja partija a koja bi ostala u budžetu. Danas bismo na račun toga imali koji park, školu, biblioteku, dom, bolnicu više, i sigurno Zakon o Vladi i jedno zdravije društvo, okrenuto pravim vrijednostima. Takođe, čini se vrlo izvjesnim da ne bismo imali ni neke političke partije i nevladine organizacije, kada bi Ustavni sud istinski i aktivno vršio svoju nadležnost iz člana 149 (6).
Ustavne institucije - Skupština, Vlada, Predsjednik CG, Ustavni sud, ali i sudovi, posebno Vrhovni sud, Sudski savjet, Tužilaštvo, itd. - čine sve što ne podrazumijeva oživljavanje i primjenu ustavnih načela i principa. Drugim riječima, nosioci ovih organa jesu upravo najveći potirači Ustava. Ovaj faktor, udružen sa političkom (tačnije ustavno-političkom) nekulturom, ostavio je Crnu Goru, u kontekstu vladavine prava ali i mnogo čega drugog, u velikom zaostatku u odnosu na države Evropske unije. Naime, ako želimo da shvatimo i razumijemo Ustav, odnosno pravo uopšte, kako to ističe poznati kanadski profesor Vil Valučov (W. J. Waluchow), treba da budemo "veoma dobro upoznati sa viđenjima prakse od strane samih učesnika te prakse".
I na kraju, normativno građanska država u praksi predstavlja partijsku državu, u kojoj Ustav i pravni poredak, odnosno njegove institucije predstavljaju političko oružje za vršenje kontrole i primjenu sile protiv neistomišljenika ili, bolje reći, onih koji ih trenutno ne kontrolišu.
Autor je doktorand pravnih nauka i odbornik CIVIS-a u SO Bar
Bonus video:
