Kragujevac je u moj život ušao zvukom koji me je naelektrisao. Voditelj na radiju objasnio je da je riječ o stvari koja se zove „Ulazak u harem“. Kragujevačka grupa Smak. Poslije tog ljeta, sredinom sedamdesetih, postaću gimnazijalac. Jednom za svagda zapamtio sam nadimak brzoprstog gitariste - Točak.
Nekoliko godina kasnije, kao maturant tuzlanske gimnazije na ekskurziji, izašao sam iz autobusa i suočio se sa kamenom pticom slomljenog krila u Šumaricama. To je bila modernistička vizuelna dopuna „Krvave bajke“ Desanke Maksimović. Inače, od mog djetinjstva svuda oko mene su bili proizvodi iz Kragujevca - Zastavini četvorotočkaši. Kragujevačka fabrika je Jugoslovene učinila mobilnim.
I na časovima istorije Kragujevac je umio da zablista svojim značajem. Onda ga dugo nije bilo u mom životu, sve dok nedavno nisam odlučio da to promijenim. Posjetiću sestru od ujaka koja živi u tom gradu - nismo se vidjeli nekoliko decenija.
Ulazak
Ulazak u Kragujevac nije baš „Ulazak u harem“. Kružni tok je obilježen ogromnim krstom, a sljedeći - znakom Fijata. Odsjeli smo u mirnoj ulici u centru. Prva šetnja gradom vodi nas kroz Ulicu Svetozara Markovića. U njoj je čitav niz sačuvanih kuća iz prve polovine 19. vijeka. Iz prestoničkog perioda, kako istoričari označavaju vrijeme od 1818. i 1841. kada je Kragujevac bio prvi glavni grad probuđene Srbije.
Pred kućom prote Miloja Barjaktarevića, saznajem sa table na srpskom i engleskom, da je tu između 1873. i 1875. živio Svetozar Marković, osnivač socijalističkog pokreta u Srbiji, po kojem je docnije nazvana ulica. Nama, ljudima treće decenije drugog milenijuma ovakve kuće izgledaju kao čudom sačuvane dragocjenosti. U ulici ih ima nekoliko. Neke od njih su građene u stilu kosovske prizemljuše. Za razliku od zgrada koje rijetko izazivaju takvu asocijaciju, ovakve kuće kao da imaju oči i lice. Bića koja pričaju priče. Ko zna šta bi škripa šarki i krckanje drvenog poda ispričali da čovjek zakorači u neku od njih.
Vjera, obrazovanje, rokenrol
Ulica Kralja Aleksandra I Karađorđevića dovodi nas do Svetouspenjskog Sabornog hrama, koji mještani zovu Nova crkva. Vizantijsko-romanski stil i materijal - opeka i kamen - izuzetno lijepo odnjegovano crkveno dvorište i žive boje unutrašnjosti daju ovom pravoslavnom hramu otmeni izgled. Budući da je crkva građena pod Obrenovićima, a nalazi se u ulici koja nosi ime Aleksandra Karađorđevića, simbolički je u Kragujevcu usred republikanske ere obezbijeđen uzoran međudinastijski suživot.
Vrijeme je za prvu kafu u jednom od kafića nadomak Nove crkve. Odatle nije daleko do još jednog mjesta značajnog za srpsku istoriju i identitet. Kragujevačka gimnazija je osnovana 1833. Ona je bila klica iz koje se razvilo akademsko obrazovanje u Kneževini Srbiji.
Nije naodmet da se podsjeti na to da su u kragujevačkim klupama sjedjeli đaci koje će zapamtiti istorija: vojskovođe Živojin Mišić i Radomir Putnik, pripovjedač Radoje Domanović, osnivač socijalističkog pokreta Svetozar Marković, glumci Mija Aleksić i Ljuba Tadić - da spomenemo samo neke.
Zgrada gimnazije na Đačkom trgu zaista je impresivna. Nastala je 1887. po bečkom nacrtu, čak je i stolarija urađena u jednoj bečkoj stolarskoj radionici. Ovoj reprezentativnoj ljepotici je tek 136 godina i dobro se drži.
Nekoliko koraka dalje vidimo grupu neobičnih bronzanih figura. Prepoznajem skulpturu gitariste - to je Točak. I onda je sve jasno. To su članovi grupe SMAK, Radomir Mihajlović Točak, Slobodan Stojanović Kepa, Zoran Milanović, kao i pokojni pjevač grupe Boris Aranđelović.
Sjetim se da sam negdje u medijima pročitao kako je bronzani bend otpočeo ovdje svoj vječni nastup septembra prošle godine. Ove skulpture u prirodnoj veličini, djelo su beogradske vajarke Katarine Tripković.
Drago mi je da vidim grupu koja me je uvodila u svijet rokenrola prije skoro pola vijeka. Ali ne mogu da se ne zapitam, da li možda ima istine u glasini koju su prvi proširili pankeri - da je rok mrtav. Kako bi inače rokeri bili pretvoreni u bronzu?
Odatle silazimo prema centralnom gradskom trgu - Trgu Vojvode Putnika. Tamo nas očekuje još jedna značajna građevina, završena prije tačno 120 godina. Mada je sada riječ o sudskoj zgradi, ona je istorijski poznata kao Okružno načelstvo. Odmah ispred pročelja je - kako i dolikuje - spomenik je Radomiru Putniku.
Za mene je važan podatak da je godine 1915. baš u ovoj zgradi prvi put odsvirana jedna melodija koja će više od jednog vijeka biti zvučni amblem za nacionalni ponos. Stanislav Binički je te godine prvi put izveo svoj „Marš na Drini“ koji je posvećen srpskoj pobjedi na Ceru. U publici su bili slavni slušaoci kao što su Radomir Putnik i Arčibald Rajs.
Zastava više nije crvena
Samo što se pređe most na Lepenici mora se uočiti Topolivac, spomenik iz 1977. koji podsjeća na to da je Kragujevac prva srpska varoš u kojoj je radnički pokret osvojio većinu na lokalnim izborima - u drugoj polovini 19. vijeka. To je i logično, jer je Topolivnica 1851. premještena iz Beograda u Kragujevac. Dvije godine kasnije nastaje kompanija Zastava, bez koje ne bi mogao da se zamisli industrijski razvoj u Srbiji.
Upravna zgrada „Zastave“ pred kojom stojimo izgrađena je 1926. Sat na njoj je u mučnoj tranziciji stao, pa su ga prije nekoliko godina ipak opravili. „Crvena zastava“ - kako se firma zvala u Titovo doba, postala je nizu jugoslovenskih generacija iz prošlog vijeka neka vrsta rođake, nesavršene, pomalo staromodne, ali preko potrebne. Automobili sa tom oznakom su lickani i paženi kao članovi porodice. Iz pištolja sa tom oznakom pucalo se na svadbama i novogodišnjim slavljima.
Polazimo dalje. Još jedna građevina sažima važne trenutke srpske istorije. Stara crkva, ili kako se zvanično zove - Hram Svete Trojice. Knez Miloš Obrenović nije žalio para kada je 1818. podizao ovu crkvu. Na njoj su zvona prvi put zazvonila 1829.
Sretenjska skupština je održana baš ovdje 1835. - tada je donijet Prvi srpski ustav. Sva skupštinska zasijedanja su do 1859. održavana u porti crkve, da bi se docnije premjestila u komšiluk, u zgradu Stare skupštine.
Vraćamo se prema centru, naiđemo na hotel Kragujevac, u čijoj bašti uz čašu bijelog vina puštamo utiske da se slegnu.
Između Jugoslavije i Velike Šumadije
Sjutradan nas je obradovalo sunce. Prevrtljivi maj se predomislio i poklanja nam vreo dan. Najprije se muvamo po centru, bez ambicija da se dodatno bavimo bogatom prošlošću grada. Naiđemo pored djevojaka koje na ulici vrše upis novih članova u navijački klub Radničkog. Muzika iz zvučnika ima zarazan ritam - melodija je jednoznačno Električan orgazam, a stvar „Igra rokenrol cijela Jugoslavija“.
Ali riječi su drugačije: „Kragujevac volim, volim, za Radnički navijam/ danju-noću, noću-danju na dušu ga privijam“. Ili nešto kasnije: „Prva liga, Prva liga, mala nam je ona/ Radničkom je pravo mesto Liga šampiona“. Potom slijedi refren: „Igra kolo, igra kolo velika Šumadija/ samo pravi Srbin za Radnički navija“.
Možda je navijačka struktura šumadijsko-srpska, ali na klupi radničkog sjedi rođeni Sarajlija Feđa Dudić. Ovogodišnji uspjeh Radničkog nosi njegov rukopis.
U toj šetnji bez cilja slučajno nabasamo i na zanimljiv spomenik na mjestu gdje se sreću ulice Kralja Aleksandra Karađorđevića i 27. marta.
I za mene je to otkriće - štafeta koja je na Dan mladosti bila uručivana Titu, nastala je na inicijativu kragujevačke omladine još 1945. Time se ovaj grad dodatno upisao u simbolički svemir potonule države.
Sa tog mjesta se upućujemo na sjeveroistok grada. Danas namjeravamo da hodočastimo mjesto stradanja kragujevačkih civila koje je okupatorski Vermaht strijeljao oktobra 1941.
Tišina nad Šumaricama
Valja savladati uzbrdicu Ulice Kralja Aleksandra. Veliki park sa pravom nosi to ime. Uređen je velegradski. Stadion Čika Dača je odmah iza njega. Skoro da nema nikoga na uređenom šetalištu prema Spomen-muzeju „21. oktobar“.
Istorijski fakti su neumoljivi. Oružana sila nacističke Njemačke je i bez prisustva ozloglašenog SS-a temeljno obavila zadatak. Poubijala je na hiljade nenaoružanih ljudi. I na stotine gimnazijalaca, 18 njihovih profesora. Pomagali su im domaći izrodi.
Uz sam Muzej podignut je pano na kojem se vide posljednje poruke ljudi i djece koje su vodili na strijeljanje. Najčuveniju od njih napisao je Jakov: „Lebac sutra nemojte poslati“. Ne može čovjek ovo da čita bez knedle u grlu.
Hodamo dalje. Spomen-park „Kragujevački oktobar“ njeguju uzorno. To me tješi. Ovdje se vidi sistematski napor kolektivnog sjećanja. Svi artefakti koje primjećujem u šetnji poznati su mi još iz djetinjstva. Poslije dvadesetak minuta šetnje nailazimo na najstariji spomenik u Šumaricama - “Spomenik bola i prkosa”, djelo vajara Anta Gužetića iz 1959. Tog smo dana pred Muzejom vidjeli i spomenik Suđaje vajara Jovana Soldatovića ili desetak minuta hoda udaljen Kristalni cvijet - spomenik romskoj djeci koja su pokupljena na strijeljanje kao čistači obuće. Ali najduže smo se zadržali kod spomenika strijeljanim đacima i profesorima “V/3”. Spomenik je moj vršnjak, postavljen je 1963.
Vajar Miodrag Živković je sam rekao da ga je inspirisao rimski broj 5 - veliko latinično slovo „V“. Višestruka simbolika govori o nemoći mlade ptice da uzleti. Simbolizuje i razred „V/3“ kragujevačke Prve gimnazije, čiji su đaci ovdje ubijeni. Nisam vidio spomenik nekoliko decenija. I čini mi se da ga - neka mi oprosti onaj gimnazijalac koji sam tada bio - sada prvi put zaista vidim. Prišao sam spomeniku i položio dlan na bijelu plohu. Iznutra kao da se čuo puls. Ili se to sred nestvarne tišine Šumarica čulo moje srce.
Lađom Francuskom u kragujevačku noć
Nazad smo se vratili taksijem. Sa taksistom razgovaramo o kragujevačkim kafanama. On preporučuje Lovac. Odličan je, ali smo tamo bili juče. Po njemu Balkan nije loš, sa muzikom. Bez muzike Stara Srbija ili Naša kafana. A za dublji džep Mustang kod Hipodroma.
Zahvaljujemo se taksisti. U prolazu smo danas vidjeli kafanu Lađa francuska. Zapravo, Lađa kod Bože. Izgleda da je Boža brend jednako kao i stih iz čuvene pjesme.
Za početak - rakije koje se piju u Šumadiji imaju već kvalitet dobrog viskija. Težak i vreo dan sapirali smo zatim vinom. Na stolu su se pušile „veknice“ - specijalitet od roštiljskog mesa koji nisam našao u ponudi nigdje u Srbiji. Muzičari su program počeli instrumentalom “Svilen konac”. Poslije je bilo svega, od starogradskih, sevdaha, Tome, Šabana i Halida.
Pitao sam se da li bi ovi veterani sa instrumentima umjeli da izvedu moju omiljenu stvar od Smaka - Šumadijski bluz. Da je naručim, vjerovatno bi me samo čudno pogledali. Kada sam kao momčić spuštao iglu gramofona baš na tu stvar na ploči, uvijek bih se nasmiješio jer bi se prije prvog rifa začuo glas: „Drago, počinji“. Iz kafane smo izašli iza ponoći, pozdravljajući se sa nepoznatim ljudima kao sa kumovima.
Bilo je to tužnoradosno veče u Kragujevcu. Pred san mi se te noći glavom uporno vrtio refren: “Moja Šumadija peva - o sreći”.
Bonus video:
