„Nije dopustivo da se presuda Vrhovnog suda dovodi u kontekst izmjena kaznenog zakona, rezultata parlamentarnih izbora, tužba protiv novinara, izbora Glavnog državnog odvjetnika i u svezi s drugim postupcima pred sudovima koji nisu bili predmet odlučivanja VSRH.
Takvim reagiranjem omalovažava se rad vijeća a i čitavog Vrhovnog suda jer se vijeće koje je odlučivalo o ovom predmetu rukovodilo drugim kriterijima, prvenstveno zakonom, činjenicama u spisu i stabilnom sudskom praksom ovog suda u takvim i sličnim situacijama.“
S te dvije rečenice, u koje se smjestilo rekordnih desetak pravopisnih i gramatičkih nebuloza, Vrhovni sud je osudio reakciju Hrvatskoga novinarskog društva na presudu protiv predsjednika te organizacije, Hrvoja Zovka.
Vrhovni sud je, podsjetimo, preinačio pravomoćnu presudu po kojoj je 2018. godine Zovku na Hrvatskoj radioteleviziji uručen nezakoniti otkaz, te je taj otkaz proglasio zakonitim. Učinio je to tako što je „potpuno ignorirao ključne okolnosti i iskaze svjedoka na temelju kojih su Općinski sud u Zagrebu i Županijski sud u Rijeci utvrdili da su optužbe zbog kojih je Zovko 2018. godine dobio otkaz bile neistinite“, navode u HND-u. Pa su već sutradan na HRT-u Hrvoju Zovku opet uručili otkaz.
Nu: zašto gospoda iz Vrhovnog suda saopćavaju da njihove presude „nije dopustivo“ komentirati i kontekstualizirati?
Što je temelj toj institucionalnoj nadmenosti? Gospoda su mogla ustvrditi, primjerice, da „nije primjereno“, ili da „nije lijepo“, ili da „nije civilizirano“ to činiti, ali da – „nije dopustivo“? Tko je taj koji bi nam mogao „ne dopustiti“ da o presudama Vrhovnog suda kažemo što god nam je volja? Je li to sam Vrhovni sud? Ima li Vrhovni sud takve ovlasti? Ima li itko takve ovlasti? Na koji se način autofikcija o vlastitoj neprikosnovenosti i bezgrešnosti, fama bez ikakvih realnih osnova, pretače u autoritarni leksik? Što ako je i taj leksik baština autoritarnog političkog režima kojemu servilno služiš kao pravosudna ispostava?
Kako god bilo, budući da „nije dopustivo“ komentirati i kontekstualizirati odluke najvišega hrvatskog pravosudnog tijela, ovdje ću si dopustiti upravo to, da preskočim suvišna petljanja. Elem: sudsko vijeće pod predsjedanjem Đure Sesse koje je odlučilo nezakoniti otkaz Hrvoju Zovku proglasiti zakonitim, te time legalizirati i zapečatiti višegodišnje mrcvarenje predsjednika HND-a, nije se rukovodilo ni „zakonom“, ni „činjenicama u spisu“, ni „stabilnom sudskom praksom“, nego su tom presudom Sessa i gospoda iz sudskog vijeća iskazali lojalnost partijskoj centrali sa stolnim mjestom u Banskim dvorima.
Sessa i gospoda iz sudskog vijeća, drugim riječima, djelovali su kao sudska podružnica izvršne vlasti, s odgovarajućim ingerencijama: provodili su nalog političkog naredbodavca čak i ako ovaj nije izdao direktivu, pogađajući – nepogrešivo – njegovu želju. Činjenica da time obezvrjeđuju instituciju u kojoj ordiniraju nije od naročitog značaja, jer smo se iz niza primjera mogli uvjeriti da to ionako rade već godinama.
U Vrhovnome sudu slobodni su smatrati da ovakav rezon „nije dopustiv“, no, kao što se iz priloženog vidi – jest, dopustiv je. Čak je i u čvrstome dosluhu s istinom. Jedino što protiv „nedopustivoga“ pravosudni personal može poduzeti je da naknadno podigne tužbu i u okviru cehovsko-partijskoga klana počinitelju dogovori odgovarajuću kaznu.
Stvar je, međutim, u tome što ja ne mogu Đuri Sessi i gospodi iz sudskog vijeća podijeliti otkaze, ali oni mogu Hrvoja Zovka ostaviti bez posla i prihoda. I to zato što su presudili kako „nije dopustivo“ da on svojoj tadašnjoj urednici poruči da je sit cenzure i favoriziranja HDZ-a u informativnom programu javne televizije, što je poslije eskaliralo u verbalni sukob koji Vrhovni sud – suprotno odlukama Općinskog suda u Zagrebu i Županijskog suda u Rijeci – ocjenjuje kao „napad na čast i ugled poslodavca“.
Visoka sudska instanca je dakle štitila visoku propagandnu instituciju, jer urednica Informativnog medijskog servisa na HRT-u Katarina Periša Čakarun nije (bila) Zovkov poslodavac, nego je to (bio) HRT, a HRT je zastupao tadašnji ravnatelj Kazimir Bačić. Ovaj je pak u međuvremenu postao Uskokov optuženik zbog sumnje na kazneno djelo davanja mita i trgovanja utjecajem, ali je nakon odležanog pritvora uredno vraćen na HRT gdje, za razliku od Zovka, prima redovnu mjesečnu plaću.
U vrijeme svog mandata Bačić je podigao čak 36 tužbi protiv novinara, jer „štete ugledu HRT-a“, a sedam protiv Hrvoja Zovka – također s optužbom da „šteti ugledu HRT-a“, pošto se ovaj drznuo govoriti o cenzuri i pogodovanju vladajućoj stranci u toj medijskoj kući – te je predsjednik HND-a od ožujka 2019. do rujna 2022. godine zbog sporova s HRT-om morao prisustvovati na 52 sudska ročišta. I saldo je sada sljedeći: Katarina Periša Čakarun i dalje rukovodi propagandom HDZ-a na HRT-u; Kazimir Bačić, dok čeka da izađe pred sud jer je nosio mito od 50 tisuća eura, čime valjda ne šteti „časti i ugledu poslodavca“, i dalje je zaposlen na HRT-u; a Hrvoje Zovko, odlukom Vrhovnog suda, dobiva otkaz.
Đuro Sessa i gospoda iz sudskog vijeća tako su, nepogrešivo pogađajući želje partijske centrale, dali svoj doprinos udaru na slobodu novinarstva, a ako si dopustim ono što „nije dopustivo“ i njihov pravorijek smjestim u širi kontekst, nemoguće je izbjeći zaključak da se on sasvim logično nadovezuje na operaciju ozbiljnijega zamaha, koja traje već duže vrijeme i čiji razvoj daje do znanja da se novinarima u Hrvatskoj ne piše dobro.
Rukavice su skinute izglasavanjem famoznog Lex AP-a, čiji je smisao da spriječi javni dotok informacija o korumpiranim nositeljima vlasti, pa uz to ide izbor Ivana Turudića za državnog tužioca koji se ima pobrinuti da paragraf Kaznenog zakona ne ostane mrtvo slovo na papiru, pa slijede predizborni istupi premijera Andreja Plenkovića koji upire prstom i kritički raspoložene medije obilježava kao „osovinu zla“, pa slijedi zahtjev neoustaša iz vladajuće koalicije da se obustavi financiranje Novosti…
Rukovodeći strukovnom organizacijom, Zovko se tim trendovima suprotstavio glasnije i dosljednije nego što je to podnošljivo – dotle da je zbog Lex AP-a novinare poveo na prosvjed pred zgradu Vlade – i naposljetku se Vrhovni sud, u svojstvu pravne egzekutive političke vlasti, pobrinuo za to da odmazda pokrenuta na HRT-u bude uspješno dovršena. Suvišno je dvojiti jesu li Sessa i gospoda iz sudskog vijeća suci ili hadezeovci ako se te dvije kategorije međusobno ne isključuju.
Glavna tajnica HND-a Melisa Skender kontekst opisuje ovako: „Naše je pravo prigovoriti i postaviti pitanje je li ovako donesena odluka Vrhovnog suda doista u duhu zakona i pravde ili ide za tim da pokuša diskreditirati predsjednika HND-a. Mi u HND-u složni smo da je riječ o pritisku na HND kroz pokušaj diskreditacije Hrvoja Zovka, u čijem je mandatu HND organizirao više uspješnih prosvjeda i kampanja (…), uključujući alarmiranje na opasnosti poput Lex AP-a ili radnog nacrta Zakona o medijima.“
Član Izvršnog odbora HND-a Branko Mijić o kontekstu pak kaže sljedeće: „Ovakvom je presudom definitivno potvrđeno da je u ovoj državi bezakonje ozakonjeno i pokazuje da u njoj nismo svi ravnopravni. Postoje oni koji se zovu ‘elitom’ i koje zakoni i ustav štite, i postojimo mi ostali, koji će zato što je netko rekao preglasnu riječ urednici dobiti otkaz, i to s mjesta autoriteta Vrhovnog suda. (…) Ono što se danas događa Hrvoju Zovku, sutra će se događati svim novinarima u ovoj zemlji.“
Nu, govoriti na takav način „nije dopustivo“, upozorava visoki pravosudni personal. Naizgled lakonska fraza iz saopćenja Vrhovnoga suda bolje od bilo čega drugog dočarava prilike u kojima se krčkaju hrvatski novinari: sve je više onoga o čemu „nije dopustivo“ govoriti i sve više onih koji to propisuju.
Bonus video:
