Kada su četiri vodeće indo-pacifičke demokratije - Australija, Indija, Japan i Sjedinjene Države – 2017. godine oživjele dugo neaktivni Kvad, njihov cilj je bio jasan: stvoriti strateški bedem protiv kineskog ekspanzionizma i ojačati stabilan regionalni odnos snaga. Koalicija se sada pokrenula, a to predstavlja bezbjednosne rizike koje ne treba potcjenjivati.
Oživljavanje Kvada odražava promjenu paradigme u spoljnoj politici SAD. Poslije decenija angažovanja sa Kinom, uključujući potpomaganje njenog ekonomskog uspona, američki kreatori politike – i demokrate i republikanci – shvatili su da je najveći trgovinski partner Amerike postao njen najveći strateški protivnik, koji je želio da mjesto globalnog hegemona. Kao što je američki predsjednik Džo Bajden naznačio u svojoj Strategiji nacionalne bezbjednosti iz 2022, Kina je „jedini konkurent sa namjerom da preoblikuje međunarodni poredak i sa sve većom ekonomskom, diplomatskom, vojnom i tehnološkom moći da taj cilj dostigne“.
Bajden je, kao i njegov prethodnik Donald Tramp, vidio Kvad kao suštinski instrument za podršku „slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku“, što je vizija koju je artikulisao pokojni japanski premijer Šinzo Abe. Dakle, Bajden je razgovore o Kvadu sa nivoa ministara spoljnih poslova (koji su se sastajali svake godine od 2019.) podigao na nivo šefova država i vlada – inicirajući seriju samita lidera 2021-2023. Prošlo je, međutim, više od godinu dana od posljednjeg susreta lidera Kvada, a budući da su SAD fokusirane na predstojeće predsjedničke izbore, malo je vjerovatno da će njihov sljedeći samit biti održan prije 2025. godine.
Razlog za ovaj pad je jednostavan: američki prioriteti su se promijenili. Agresorski rat Rusije protiv Ukrajine – zajedno sa hibridnim ratom koji Zapad vodi kao odgovor na to, a da ne pominjemo ponovni sukob na Bliskom istoku – omeo je napore SAD da pozicioniraju Indo-Pacifik u „srce“ svoje velike strategije. Zapanjujuće je da najnoviji paket američke spoljne pomoći daje Ukrajini 60,8 milijardi dolara, ali samo 8,1 milijardu dolara za bezbjednost u indo-pacifičkom regionu, uključujući Tajvan, na koji cilja Kina.
Sa ograničenim resursima za Indo-Pacifk, Bajden se izgleda na nada da putem lične diplomatije sa kineskim predsjednikom Sijem Đinpingom može da spriječiti rat oko Tajvana. Prošlog mjeseca on je, u telefonskom razgovoru sa svojim kineskim kolegom, istakao važnost održavanja mira u Tajvanskom moreuzu.
Čini se da Bajden vjeruje da pomirljiviji pristup prema Kini takođe može da spriječi i pojavu sveobuhvatnog kinesko-ruskog saveza. „Partnerstvo bez ograničenja“ između Kine i Rusije, potvrđeno tokom nedavne posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Pekingu, prilično je problematično; Kina je već ublažila sankcije Zapada tako što je Rusiji pružila ekonomski spas u zamjenu za jeftinu energiju i neke od najnaprednijih ruskih vojnih tehnologija, uključujući protivvazdušnu odbranu i sisteme za rano upozoravanje. Potpuna vojna alijansa u kojoj Kina direktno podržava ratnu mašinu Kremlja bila bi najgora geopolitička noćna mora za Ameriku.
Problem za Bajdena je to što su smirivanje Kine i jačanje Kvada, koje je kineski ministar spoljnih poslova Vang Ji nazvao „indo-pacifičkom verzijom NATO-a“, suštinski nekompatibilni. Možda nije slučajnost što se lideri Kvadra nisu sastali otkako je Bajden poslao niz zvaničnika u Peking i sastao se sa Sijem u Kaliforniji prošlog novembra.
U stvari, Bajden je u posljednje vrijeme preusmjerio fokus na manje provokativne inicijative kao što je „Squad“, nezvanična regionalna grupe u nastajanju koja uključuje Australiju, Japan i Filipine – zemlje koje već imaju sporazume o međusobnoj odbrani sa SAD. Ali kakva je korist od antikineskog saveza bez Indije? To je, na kraju krajeva, jedina sila koja se zaista uhvatila u koštac sa kineskom Narodnooslobodilačkom armijom u ovom vijeku: napeti vojni sukob duž sporne himalajske granice, podstaknut prikrivenim kineskim teritorijalnim upadima, ušlo je u petu godinu. Štaviše, kao dominantna pomorska sila u Indijskom okeanu, Indija mora da igra centralnu ulogu u kontroli kineskog pomorskog napredovanja ka zapadu od njenog novog uporišta, Južnog kineskog mora.
Sjedinjene Države takođe hvale svoje bezbjednosno partnerstvo AUKUS, sa Australijom i Ujedinjenim Kraljevstvom. Ova grupacija, međutim, neće moći da igra značajnu ulogu u bezbjednosti Indo-Pacifika sve dok Australija ne bude opremljena podmornicama na nuklearni pogon, a to se neće desiti još jednu deceniju.
Do sada su Bajdenovi pokušaji da poboljša odnose sa Kinom dali malo pozitivnih rezultata. Naprotiv, Si je u posljednje vrijeme pojačao pritisak na Tajvan, a kineske provokacije u Južnom kineskom moru sve su češće. Ako SAD ne promijene svoj pristup, možda neće uspjeti da odvrate Kinu od napada na Tajvan ili od učvršćivanja njene strateške osovine sa Rusijom. Baš kao što nisu uspjele da odvrate Rusiju od invazije na Ukrajinu.
Da bi se održala bezbjednost u indo-pacifičkom regionu, ne postoji zamjena za jak Kvad sa jasnom strateškom misijom. Umjesto da ponište višedecenijske napore da se stvori koherentna i kredibilna regionalna strategija, čime se podstiče još veći kineski ekspanzionizam, Bajden i njegove kolege lideri Kvada trebalo bi da prionu na posao definisanja takve misije, a zatim da se obavežu da će je i sprovesti. U suprotnom, Kvad rizikuje da postane neka vrsta “potemkinovskog saveza”. A fasada alijanse neće zavarati Kinu.
Autor je profesor strateških studija u Centru za politička istraživanja u Nju Delhiju i saradnik na Robert Bosch akademiji u Berlinu
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
