Ekonomija je oduvijek imala čudan odnos prema novcu i o njemu se puno raspravljalo. Dugo vremena su ekonomisti (uključujući nobelovce Mertona Milera i Franka Modiljanija) smatrali da je novac samo sredstvo razmjene. Ali onda su se, oslanjajući se na radove Džona Mejnarda Kejnza i Hajmana Minskija, udaljili od uskog fokusa na količinu novca i počeli da razmatraju njegov strukturalni uticaj na realnu ekonomiju i finansijski sistem.
Strukturalno razumijevanje novca i finansija dobija naročitu važnost u svijetu koji postaje digitalan i bezgotovinski, jer vlasti sve više moraju ne samo da ispravljaju tržišne neuspjehe već i da aktivno oblikuju tržište. Bezgotovinski svijet ne samo da mijenja odnos ljudi prema novcu i stvara nove mogućnosti za upravljanje, pa čak i sagledavanje – on od centralnih banaka zajtijeva da preispitaju svoju ulogu i postanu inovativnije.
Danas se velika pažnja poklanja eksperimentima sa digitalnim valutama centralnih banaka, ali postoji još važniji zadatak: stvaranje i formiranje nove digitalne infrastrukture oko kompatibilnih platnih sistema. Imajući u vidu strukturnu komponentu kapitala, takav potez bi pomogao u povećanju konkurencije među bankama, pokrivenosti i dostupnosti bankarskih usluga, a možda bi i obezbijedio nove alate za upravljanje privredom u kriznim situacijama.
Obim bezgotovinskih transakcija raste nevjerovatno brzim tempom, dok se zavisnost od fizičkog, gotovinskog novca smanjuje. Potrošači, preduzeća i vlade jasno daju prioritet isplativosti i jednostavnosti korišćenja bezgotovinskih tehnologija. Sistemi beskontaktnog plaćanja, koje su nekada koristili samo tehnološki napredni stanovnici gradova, sada su uobičajeni čak i u zemljama sa najrudimentarnijim ekonomijama. Interoperabilni platni sistemi brzo postaju ključni element ekonomske infrastrukture digitalnog doba, označavajući tako odmak od dvije hiljade godina duge tradicije fizičkog novca koji je izdavala vlada.
Kao i kod svake promjene u tehnologiji, ni ova promjena nije neutralna. Ona ima svoju dinamiku, i ako vlasti ne usmjere njen razvoj u interesu društva, to može dovesti do pojave novih, dubljih oblika marginalizacije i drugih strukturnih problema u privredi. Na primjer, u mnogim zemljama digitalni sistemi plaćanja su međusobno nekompatibilni, što omogućava njihovim vlasnicima da odrede ko može da im pristupi, i stoga izvuku neopravdane prihode od zakupa. Ovo dalje gura marginalizovane grupe van bezgotovinskog svijeta ili, još gore, van formalne ekonomije uopšte.
U ovoj situaciji, utičući na cjelokupnu infrastrukturu ili čak kreirajući je, centralna banka može djelovati i više nego kao regulator. Može da smanji troškove digitalnih transakcija dok istovremeno stvara nove mogućnosti za efikasnost i finansijsku inkluziju za one na marginama formalne ekonomije. Upravo to je Indija uradila sa UPI sistemom, interoperabilnom infrastrukturom za digitalno plaćanje koju aktivno razvija centralna banka.
Brazil je učinio isto sa Pix sistemom, interoperabilnom uslugom trenutnog plaćanja koja omogućava pojedincima i preduzećima da šalju i primaju novac u bilo koje doba dana, obično besplatno ili uz veoma nisku naknadu. Prema Centralnoj banci Brazila (CBC), Pix je sada najpopularniji način plaćanja u zemlji, ispred kreditnih i debitnih kartica i drugih metoda prenosa sredstava, a konkurencija je i gotovini. Ovu uslugu koristi više od 66% stanovništva.
Sve ovo može zvučati kao tipična priča o uspjehu finansijske tehnologije. Međutim, odlučujuću ulogu u stvaranju Pixa odigrale su proaktivne akcije Centralne banke Brazila, preduzete nakon što je banka shvatila da privatne kompanije same neće učiniti svoje sisteme interoperabilnim. Prije Pixa, svaka finansijska institucija je koristila sopstveni sistem transakcija i postavljala sopstvene stope. Sada nisu konkurentne tarife, već kvalitet i obim usluga koje nude finansijske institucije. Pixova infrastruktura pruža stvarne, direktne uštede potrošačima, dok istovremeno pomaže u poboljšanju finansijske uključenosti i pristupačnosti.
Preuzimajući inicijativu, CBC je pomogla da se uspostavi širi trend služenja opštem dobru. Kada koncept opšteg dobra postane temelj većine privrednih aktivnosti, biće mnogo veće mogućnosti za saradnju, koordinaciju i zajedničko ulaganje između vlada, privatnih kompanija, civilnog društva i međunarodnih organizacija.
Naravno, ova uloga centralnih banaka dovodi u pitanje tradicionalno gledište da su centralne banke samo regulatori koji ispravljaju tržišne neuspjehe i da bi trebalo da se usredsrede isključivo na obezbjeđivanje finansijske stabilnosti, dok pitanja pravičnosti, pristupa i finansijske uključenosti prepuštaju privatnom sektoru. Dugo vremena je javnom sektoru dodijeljena samo jedna uloga – da smanji rizike onih koji stvaraju vrijednost, on sam nije smio da rizikuje ili stvara vrijednost. Na javni sektor se gledalo kao na zajmodavca posljednje instance, a ne kao na investitora prve instance.
Ovaj uski pogled na ulogu države u stvaranju bogatstva ograničio je percepciju vlasti o tome koja su im sredstva na raspolaganju za stimulisanje održivog ekonomskog rasta. Iako će osiguranje stabilnosti finansijskog sistema ostati ključni izazov, rad Brazila i Indije na oblikovanju tržišta oko interoperabilne platne infrastrukture pokazao je da centralne banke imaju instrumente da daju veći doprinos opštem dobru.
U Velikoj Britaniji je Banka Engleske nedavno objavila novi sekundarni cilj: da iskoristi svoja regulatorna ovlašćenja za promovisanje inovacija u pružanju infrastrukturnih usluga na finansijskim tržištima. Izgleda da apetit za ambicioznijim uticajem na tržišta počinje da raste. Nadamo se da je to tačno, jer će, da bi se ostvarila pravedna budućnost, biti potrebne ambicioznije centralne banke.
M. Mazzucato je profesorica ekonomije inovacija na Univerzitetskom koledžu u Londonu
D. Eaves je zamjenik direktora i vanredni profesor za digitalnu upravu na UCL Institutu za inovacije
Coypright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
