Populistički nacionalizam je širom svijeta u usponu i često na vlast dovodi autoritarne lidere. A neoliberalna ortodoksija - smanjenje broja zaposlenih u vladama, kresanje poreza, deregulacija - koja je na Zapadu zavladala prije nekih 40 godina, imala je za cilj da ojača demokratiju, a ne da je oslabi. Šta je pošlo naopako?
Dio odgovora je ekonomski: neoliberalizam jednostavno nije ispunio ono što je obećao. U SAD i drugim naprednim ekonomijama koje su ga prihvatile, rast realnog dohotka po glavi stanovnika (prilagođenog inflaciji) između 1980. i pandemije kovida-19 bio je 40% niži nego u prethodnih 30 godina. Što je još gore, prihodi na dnu i u sredini ljestvice su uglavnom stagnirali, dok su oni na samom vrhu porasli, a namjerno slabljenje socijalne zaštite dovelo je do veće finansijske i ekonomske nesigurnosti.
S pravom zabrinuti da klimatske promjene ugrožavaju njihovu budućnost, mladi ljudi mogu da uoče da zemlje pod uticajem neoliberalizma kontinuirano nisu uspijevale da donesu snažnu regulativu protiv zagađenja (ili da se, kao u SAD, pozabave opioidnom krizom i epidemijom dijabetesa kod djece). Ovi neuspjesi, nažalost, nisu iznenađenje. Neoliberalizam je bio zasnovan na vjerovanju da su nesputana tržišta najefikasnije sredstvo za postizanje optimalnih rezultata. Ali čak i u ranim danima uspona neoliberalizma ekonomisti su već utvrdili da neregulisana tržišta nisu ni efikasna ni stabilna, a kamoli pogodna za generisanje društveno prihvatljivu raspodjelu prihoda.
Čini se da zagovornici neoliberalizma nikada nisu razumjeli da širenje slobode korporacija ograničava slobodu u ostatku društva. Sloboda zagađivanja znači pogoršanje zdravlja (za astmatičare čak i smrt), ekstremne vremenske prilike i nenastanjivu zemlju. Uvijek postoje kompromisi, naravno; ali svako razumno društvo bi zaključilo da je pravo na život važnije od lažnog prava na zagađivanje.
Oporezivanje je, za neoliberalizam, jednako kletvi. On ga predstavlja kao nasrtaj na individualne slobode: neko ima pravo da zadrži šta god zaradi, bez obzira na to kako ga zaradi. Ali čak i kada pošteno dođu do svojih prihoda, zagovornici ovog gledišta previđaju da je ono što zarađuju omogućeno državnim ulaganjima u infrastrukturu, tehnologiju, obrazovanje i javno zdravstvo. Rijetko kada zastanu da razmisle šta bi imali da su rođeni u nekoj od mnogih zemalja bez vladavine prava (ili, recimo, kako bi izgledali njihovi životi da američka vlada nije investirala u vakcine protiv kovida-19).
Ironično, oni koji najviše duguju vladi često prvi zaborave šta je vlada uradila za njih. Gdje bi bili Ilon Mask i Tesla da 2010. godine od Ministarstva energetike predsjednika SAD B. Obame nisu dobli skoro pola milijarde dolara. „Porezi su ono što plaćamo za civilizovano društvo“, primijetio je čuveni sudija Vrhovnog suda O. V. Holms. To se nije promijenilo: porezi su ono što je potrebno da bi se uspostavila vladavina prava ili obezbijedila bilo koja druga javna dobra potrebna društvu u 21. vijeku.
Ovdje izlazimo iz okvira pukih kompromisa jer je svima - uključujući i bogate - bolje uz adekvatnu ponudu takvih dobara. Prinuda, u ovom smislu, može biti emancipatorska. Postoji širok konsenzus kada je riječ o principu prema kojem moramo platiti ako želimo da imamo osnovna dobra. A za to su potrebni porezi.
Zagovornici manjih vlada će, naravno, reći da treba smanjiti mnoge rashode, uključujući penzije i javno zdravstvo kojima upravljaju vlade. Ali, opet, ako je većina ljudi primorana da trpi nesigurnost zbog izostanka pouzdane zdravstvene zaštite ili adekvatnih prihoda u starosti, društvo će biti manje slobodno: u najmanju ruku, nedostajaće im sloboda zbog straha od toga koliko bi njihova budućnost mogla biti traumatična. Čak i ako bi dobrobit multimilijardera bila donekle narušena time što bi se od svakog od njih tražilo da plati malo više poreza radi finansiranja poreskih kredita za djecu, razmislite kakvu bi to donijelo promjenu u životu djeteta koje nema dovoljno da jede ili čiji roditelji ne mogu priuštiti posjetu ljekaru. Razmislite šta bi za budućnost cijele zemlje značilo kada bi manji broj njenih mladih odrastao neuhranjen ili bolestan.
Sva ova pitanja bi trebalo da budu centralna na ovogodišnjim izborima. Predstojeći predsjednički izbori u SAD nude strog izbor, ne samo između haosa i uređene vlade već i između ekonomske filozofije i politike. Aktuelni predsjednik Džo Bajden posvećen je tome da upotrijebi moć vlade radi poboljšanja blagostanja svih građana, posebno onih koji su u donjih 99%, dok je Donald Tramp više zainteresovan za maksimalno povećanje blagostanja gornjih 1%. Tramp, koji zabavlja javnost iz luksuznog golf-odmarališta (kada nije na sudu), postao je šampion kapitalističkih oligarha i autoritarnih lidera širom svijeta.
Tramp i Bajden imaju potpuno različite vizije društva na čijem stvaranju treba da radimo. U jednom scenariju će prevladati nepoštenje, društveno destruktivna potraga za profitom i rentom, povjerenje javnosti će nastaviti da se urušava, a materijalizam i pohlepa će trijumfovati. U drugom, izabrani zvaničnici i javni službenici će raditi u dobroj namjeri ka stvaranju kreativnijeg, zdravijeg društva zasnovanog na znanju i izgrađenog na povjerenju i poštenju.
Naravno, politika nikada nije tako čista kao što ovaj opis sugeriše. Ali niko ne može poreći da dva kandidata imaju suštinski različite poglede na slobodu i izgradnju dobrog društva. Naš ekonomski sistem odražava i oblikuje ko smo i šta možemo da postanemo. Ako javno podržimo sebičnog, mizoginog prevaranta - ili odbacimo ove atribute kao nebitne mane - naši mladi ljudi će tu poruku upiti, a mi ćemo na kraju imati još više nitkova i oportunista na funkcijama. Postaćemo društvo bez povjerenja, a samim tim i bez ekonomije koja dobro funkcioniše.
Nedavne ankete pokazuju da je jedva tri godine nakon što je Tramp napustio Bijelu kuću, javnost blaženo zaboravila haos, nestručnost i napade na vladavinu prava njegove administracije. Ako želimo da živimo u društvu koje cijeni sve građane i nastoji da stvori načine da oni žive punim i zadovoljavajućim životom, samo treba čuti konkretne stavove kandidata o pojedinim pitanjima da bismo uvidjeli da je - izbor jasan.
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju; profesor je na Univerzitetu Kolumbija
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
