Šalim se. Posjetio sam glavni grad Kosova, nažalost, bez njega. Uostalom, znate da jedan čovjek ne može istovremeno biti na dva geografski udaljena mjesta. Čak ni svemoćni AV. Nije mogao biti sa mnom u Prištini i sa Porfirijem u hramu Svetog Save. Dok je predsjednik Srbije molitvom primao snagu i mudrost kojima će braniti svoju zemlju pred osvajačima iz UN-a, ja sam još jednom, na završnoj večeri Festivala Polip, proživljavao smrt Jugoslavije! U “Urotnicima”, sjajnom projektu beogradskih autora i glumaca. Režija znameniti Budvanin, najveći poslije Stefana Mitrovog - Boris Liješević.
A da je, umjesto kod Patrijarha, Vučić išao sa mnom kod Jetona (Neziraja), kreatora Polipa, mogao je tokom tri dana festivala slušati i gledati neobičnu etno muziku, solo pjevanje, poeziju, recitale, dramske tekstove. I to na albanskom, engleskom, ali i na srpskom. Čitani su, pored ostalog, i djelovi “Ludog kralja”, na albanskom; mnogo mi je bolje zvučao nego na maternjem, vjerovatno zato što nisam ništa razumio. Sa poezijom, posebno vrhunskom, već je bilo lakše. Kada su glumci kosovskog nacionalnog teatra govorili stihove Jevrema Brkovića, što bi AV rekao dede od novosadskog bundžije Brajana, sve sam razumio. Logično, jer sam pjesmu “Izdrži srce”, znao napamet:
Oko nogu mi, ruku, glave,/ Pletu tihe sumnje i mreže./ Jedni me uhode, drugi strave,/ Sa svih strana na mene reže….
Ostati i čist i ničiji!/ Teško je to, i ko može?/ Izdrži srce u sičiji,/ Ispod prljave ove kože.
Zašto Jevrem nije i nakon 1976, kada je napisao ove strašne stihove, ostao na tome što je najbolje i jedino znao da radi u životu, podjednako je suvišno pitanje kao i ovo: zašto sam ja, nakon povratka iz Prištine, žalio što sa mnom u društvu nije bio Aleksandar Vučić.
Odmah da kažem - benefit nije u razlici između molebana i poezije, nadahnuću koje vas ponese kada slušate Svetozara Cvetkovića a ne Porfirija Perića, niti je benefit u tome što vam društvo prave Jeton Neziraj i Arben Bajraktaraj (iz “Bese”), a ne neki Mile Dodik i Milan Knežević.
Ali da je znao predsjednik Vučić da će u kosovskoj prestonici “sresti” i Bogdana Bogdanovića, Krležu, Borku Pavićević, Kiša, Mirka Kovača, ukupno njih 10 žigosanih i najmudrijih, možda bi ipak prije otišao sa mnom. Da čuje kako Bogdan neke 1934. u Parizu, kao dvanaestogodišnji dječak i alhemičar, vidi Hitlera, sumrak Evrope, 50 miliona poginulih, 6 miliona ubijenih Jevreja i svoj prvi spomenik na Starom sajmištu u Beogradu. Prije onog najznamenitijeg u Jasenovcu: “Da, da. Na Jevrejskom groblju u Beogradu, groblju koje će jednog dana postati i moje posljednje počivalište, napravio sam spomenik, dvadeset metara visok, koji izgleda kao uzani prolaz između dva planinska klanca. Kroz njega su prolazili... u nebo. Ili, jedva, u život. Ja sam se tako senima njihovim poklonio, da ostane pomen na zemlji za sve te zauvek nestale Demaje, Daviče, Alkaluje, Bararone, Bihalije, Albaharije, Mevorahe… Da bi me potom u smrti Jevreji prihvatili kao svojega! Valjda jer mi je sudbina bila prognanička, egzilantska, baš kao njihova. Hvala im na toj niši gde se smestio moj pepeo, gde sam se sakrio da iz te mišje osmatračnice zauvek gledam grad čiji sam jednom, verovali ili ne, bio gradonačelnik.
Da li bi predsjednik Vučić plakao kao ja, na ove riječi koje izgovara Svetozar Cvetković. Ako ne, pitam se, da li i radikal može suzama da vjeruje? I da prihvati kako navijačke horde ni onda ni danas nisu u pravu kada svoje najpametnije ljude progone, tuku ili maltretiraju kao antisrbe, iako su oni samo svoji, hrabri i posvećeni univerzalnim vrijednostima.
Da je te večeri u prištinskom Oda teatru bio sa mnom, AV ne bi morao da u Hramu sluša binarnog Dodika kako mu objašnjava da je mnogo prije Srebrenice izgubio vjeru u braću iz Crne Gore, “onda kada su dozvolili Parade ponosa”. Ili još gore, da mu na uho vrišti Milan Knežević, pozivima da nadležni organi Srbije, Republike Srpske i SPC zabrane ulazak na njihovu teritoriju svima koji na ramenima umjesto glave ne nose dinju! Ili, na crnogorskom, pipun.
Istina, bilo bi u tom suočavanju sa “urotnicima” i neprijatnih trenutaka za predsjednika. Recimo, podsjećanje na scenu kada je Šešeljev podmladak gađao Mirka (Kovača) fotoaparatom u glavu i razbio mu arkadu. Ili kada su anonimni plaćenici bezobzirno pretukli Svetlanu Slapšak negdje u Bulevaru Revolucije, gdje je odrasla i odakle je, kao i Mirko, morala da emigrira.
Na margini Festivala otpravnik poslova Crne Gore u Prištini, Bernard Čobaj, pokazao mi je izložbu Đeljoša Đokaja, velikog evropskog slikara, rođenog i sahranjenog u Milješu, u Malesiji, nadomak Podgorice. Onda smo, poslije gledanja impresivnih djela velikog majstora, otišli do ateljea Zake Preljvukaj. I ona je evropsko ime u slikarstvu. Izlaže od Britanije i Švedske, preko Holandije i Švajcarske, Italije i Balkana, pa sve do sjeverne Amerike. “Moji roditelji su iz Crne Gore i naučili su nas da je Crna Gora naša domovina”. Zake je na obodu Plavskog jezera sagradila ljetnjikovac. Svi oni, i Bernard i Zake, i slike Đeljoševe pričaju, za Balkan, nestvarnu i divnu storiju o vezi manjinskih naroda sa svojom državom. Većinski ponekad nenaklonjenom ali, tako je ispalo, dovoljno toplom i širokom da je do kraja života nose u srcu kao svoju.
Posebno mi je žao što predsjednik Vučić nije bio sa mnom da to vidi i osjeti. Jer bi se sigurno zapitao: zašto i Srbija nije mogla da bude tako mudra i široka, da sačuva svoje manjine. Pa i Albance. Zar Bekim Fehmiu, Faruk Begoli i Abdurahman Šalja, najveći partizani našeg djetinjstva, nisu bili gorostasi srpskog glumišta, a ne samo kosovskog?! I zašto veliki pano sa njihovim likovima, koji visi na zidu stambene zgrade u glavnoj prištinskoj ulici, ne bi mogao da stoji, s ponosom, i negdje na Slaviji?!
Na Kosovo sam ušao preko Kule, a izašao preko Prizrena i Albanije. Tako sam vidio dobar dio nestvarno lijepe zemlje. Peć, Priština, Prizren, kranovi, staklene i betonske kule, zelene livade i brežuljci, posađen kukuruz, krompir i ostale biljke, između svega toga autoputevi. Za desetak godina, koliko nisam prošao tom trasom, Kosovo se razvilo više nego za prethodnih hiljadu ljeta. Eto šta znači kada jedna zajednica uzme sudbinu u svoje ruke. Zamišljam predsjednika Vučića sa mnom u kolima, moli me da nikom ne kažem a kamoli da napišem šta smo sve vidjeli, koliko je Kosovo otišlo u nebo, jer kada bi njegovi Srbi to saznali ne bi više mogao da ih opija pričom o lažnoj državi i tamnom vilajetu. Da je bio sa mnom, tješio bih predsjednika riječima kako nije on kriv i kako su Srbi davno, mnogo prije njega, napravili pogrešan izbor - onda kada su, početkom 20. vijeka poslušali Nikolu Pašića i Vasu Čubrilovića, a ne Dimitrija Tucovića.
Uključujem radio, kad na njemu još jednom drama “Urotnici”. Ista ona sa 10 žigosanih i izgnanih. Tek mi je tada bilo žao što nema Vučića sa mnom. Da čuje razgovor Bogdanovića, Krleže i Kiša:
Danilo: Ipak, pitam se ko smo i šta smo mi toj i takvoj Evropi?
Bogdan: Pa šta smo?!
Danilo: Reći ću vam, jasno i glasno, gospodine: mi smo egzotizam, mi smo politički skandal!
Miroslav: Istina.
Danilo: Mi smo, uz to, još i lepi sunčevi zalasci na jadranskoj obali, blaga turistička sećanja.. uspomene zalivene šljivovicom. I to je sve. Mi jedva da smo deo evropske kulture… Politika, to da! Turizam, takođe! Slivovitz, i to svakako! Ali ko će, dođavola, da traži književnost u toj zemlji! I ko bi bio u stanju da se razabere u tim njihovim nacionalističkim govnarijama i u svim tim jezicima i dijalektima tako bliskim a tako različitim, u svim tim religijama i regijama!
Miroslav: Pa lijepo ja kažem da su Srbi i Hrvati jedan te isti komad kravlje balege koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola!
Danilo: Tako je, tako je. A tu ima i nas ubačenih, ni krivih ni dužnih, pa zamešanih u ta dva komada govana, da prostite gospodine, preko kojih će još točkova istorije, nažalost, preći da nas iscepaju… na još manja govna…
Miroslav: Čekajte, čekajte, vi ste pisac kako čujem. Kao i ja uostalom…
Tako je, tako je, i ja kažem. I sad vam je nadam se jasno zašto sam tvrdio da bi bilo jako važno za Srbiju i region da je zajedno sa mnom, po Kosovu i Prištini jezdio gospodar Vučić. U tom slučaju se na Kuli beogradskoj ne bi vrtio morbidni slogan, Mi nismo genocidni narod. Zato jer ne bi bilo potrebe ni za sjednicom UN-a i Rezolicijom o genocidu, pošto bi srebrenički genocid zaista bio, kako tvrdi Porfirije, takozvani, jer se ne bi ni desio, kao ni rat u Bosni, ni onaj u Hrvatskoj, ni prvi i Sloveniji, ni posljednji na Kosovu, ne bi bilo ni pjesme ko da mi iz duše uzme Kosovo, jer bi ono bilo autonomna regija sa specijalnim statusom unutar Srbije, kao onaj Trentino sa Njemcima na sjeveru Italije, Srbija bi onda bila vodeća zemlja bivšeg komunističkog bloka unutar EU, i umjesto radikalskog pelcera Aleksandar Vučić bi bio odgojen na ideologiji antifašizma i hrišćanskih demokrata Konrada Adenauera, pa bi umjesto do predsjednika Srbije dogurao do predsjednika Savjeta Evropske unije. Prije nekog Donalda Tuska.
Ali ništa od svega. Na Kosovu sam bio sam, kao i Vučić u Njujorku. Ja nikada neću vidjeti Drugu Srbiju na vlasti u Beogradu, a predsjednik Vučić nikada neće vidjeti Prištinu. Zato nikada neće shvatiti zašto je sve ispalo tako loše za Srbe, a onda i za sve sve nas. Velika i malo manja govna, da prostite na izrazu… Preko kojih je davno, kako zapisa veliki Krleža, prešao kotač najmoćnijih, najvećih, najbahatijih, najbezobzirnijih, koje je, kao i Lazar na Kosovu 1389, moj nesuđeni saputnik, AV, nedavno potukao u Njujorku. Udružen sa Bahreinom, Ugandom, Svetom Lucijom, Sen Vinsentom i Grenadinima, časnim Togom i ponosnim Kiribatijem.
Bonus video:
