Medijsko-politička mantra o hapšenju Đukanovića zanimljiv je simptom, i to na nekoliko načina. Najednom je na svakom koraku to glavna tema, a po odjeku među naklonjenim medijima ima se utisak da ni Đukanoviću nije svejedno... Ipak, utisak je da sam bivši predsjednik insistira na ovoj priči: možda ima i elemenata političko-medijske “vježbe” koja treba da pošalje poruku sadašnjim crnogorskim vlastima da se ne igraju vatrom.
Jedan tekst u Jutarnjem, “odrađen” i nategnut, više zbir opštih mjesta nego ozbiljna analiza, pojavio se kao potvrda da u toj priči o hapšenju Đukanovića ima neke “istine”.
Još je zanimljiviji simptom Živkovićevo obećanje o odbrani nekadašnjeg partijskog šefa. Zapravo, najpogrešnija moguća priča: nema šanse da se ljudi ne sjete da su i obožavanog Vožda u Beogradu, nakon što je izgubio vlast, od uhićenja “čuvali” sljedbenici... A znate kako je to završilo.
Đukanović je pao na ispitu koji razdvaja ozbiljne igrače od srećnih diletanata: na kraju političke karijere okružen je najmanje mudrim i integritetnim ljudima. Jednostavno - u svakom ranijem trenutku svog političkog trajanja imao je neuporedivo jači personalni sastav oko sebe. Nema izvjesnijeg recepta za propast. Ko je god imao grama mozga ili kaplju integriteta, već je odavno - otpao. Ostaje on, u najjezivijoj samoći autokrata: sam sa sopstvenim odrazima u ogledalu. Koji čak i prestaju da liče na njega.
Danas je pozicija Đukanovića u crnogorskom društvu pomalo bizarna. Više je amblem nego realna ličnost, više je dvostruki fantazam (za jedne car kriminala, za druge otac nacije) nego konvencionalna politička persona. Politički pragmatik koji je mijenjao sve - ideju, naciju, politiku - jedino nije mijenjao sebe. A to može biti vrlo nezahvalan usud.
Oni koji žele da ga vide u zatvoru smatraju da mu je tamo mjesto bez obzira na zakonski osnov za to, odnosno da li postoje razlozi za robiju. Kao da vjeruju da bi Đukanović u zatvoru popravio ne samo njihovu sadašnjost i budućnost, već i prošlost. Iako je gotovo izvjesno da su makar u nekoj od Đukanovićevih političkih inkarnacija - iz sve snage bili za njega. Da li nečiji zatvor ili kazna treba i može da bude psihološka kompenzacija dijelu frustriranog stanovništva, to je drugo, i možda važnije, pitanje. Ako su to razlozi za zatvor, onda mu tamo nije mjesto.
Drugi ga pak vide kao sveca, a svecima, jasno, nije mjesto u zatvoru. Oni ne samo da mu ništa ne zamjeraju, već za svaku njegovu odluku iskreno vjeruju da posjeduje nepogrešivost, svakako stvarniju od one što je pripisivana rimskom papi. To ih je i dovelo tu gdje su sad.
Dio Crnogoraca drži da je Đukanoviću mjesto među istorijskim velikanima poput Petra I i Petra II, knjaza Danila, kralja Nikole i Ivana Crnojevića... Ali ja bih preporučio oprez.
Prije svega jer riječi Crnogoraca upućene glavarima ne znače mnogo. Larma i ulizištvo.
Najporaznije po MĐ: on je sistem napravio na osjećaju za lojalnost a ne na sluhu za pravdu i istinu. Koliko mu se god stvari ne sviđaju, bilo bi lijepo da mu katkad bljesne ko je stvarni krivac, ko je autor takvog podaničkog sistema. Ne velim da će mu biti lakše, ali biće mudriji ako to shvati.
Ipak, ne očekuje Đukanovića najvažnija presuda na bilo kojem suđenju koje ga čeka ili ne čeka. Uostalom, ko zna kakve je garancije i zašto dobio od onih koji imaju moć da “oblikuju” pravdu.
Ključna presuda Đukanoviću je zapravo odgovor na pitanje, na dilemu profesora Kilibarde koja je izrečena u Šćekićevoj knjizi iz 1999. Kazao je tada profesor da je na Đukanoviću presudan izbor. “Da li će ga vrijeme pamtiti kao ličnost od magistralnog toka crnogorske istorije, ili kao uspješnog švercera duvana sa periferije Evrope...”
Nema mjesta nikakavom čuđenju.
Đukanović je odabrao. A Crna Gora plaća.
Bonus video:
