Vučićeva politika ima neku vrstu karikaturalnosti u svom temelju, u svom biću. Ne od juče, naravno. Ovakvim prilikama to samo postaje vidljivije. Gromopucatelno najavljivani sabor svih sabora, saborčina, mjesto odakle će ekstaza sabornosti Vučićevih vjernih podanika zapljusnuti sve svjetske adrese i savjesti... ili bar obale Srpskog sveta.
Što ćeš sada svete/kad Sabor oplete, i tako dalje.
Zapravo je izgledalo kao otvaranje nekog festivala folklora iz mog socijalističkog djetinjstva.
Čudo je Vučić. Završio je Jokića za reprezentaciju, ispratio fudbalere sa Surčina, a sve ostalo je - sabor. Neko kaže slet, a nije daleko od istine. 2500 folkloraša na jednom mjestu (već to zvuči kao zaseban krug pakla), igra se najveće kolo u istoriji. Kod Vučiće je sve za istoriju, ali ništa za logiku...
Zar nemate utisak kada Vučić, i njegovi vojnici (Dodik, Mandić, Karleuša, Knežević) izgovore riječ “sabor” čine to pomalo transično, kao dodirnuti od neke više sile. “Mi pravimo Sabor/Sabor pravi nas”, bila bi idealna parola.
Odakle ta mistička aura oko riječi?
Svaka crkva, uključujući i sve pravoslavne crkve, od Nikeje, definiše sebe kroz četiri obilježja - “jedna, sveta, saborna i apostolska”. Ovdje je “saborna” u značenju “katoličanska”, što će reći - univerzalna, opšta, od grčkog katolikos.
Od riječi Sabor došli smo do religijsko-političkog pojma sabornosti. Zasluga je to ruskih slovenofilskih mislilaca XIX vijeka. (Nije to jedina voda koju su ta gospoda zamutila.)
Kako je “sabornost” definisana nakon toga? Tu se u cijelu priču uključuje kontroverzni teolog Justin Popović, u Srbiji omiljen i posvećen. Od koga takav koncept sabornosri preuzima zloglasni Mita Ljotić - za njega je termin bio idealan da se dopuni njegovim fašističkim fantazmima. Staleško uređenje, tzv. organsko društvo, zapravo karikaturalna idealizacija patrijarhalnih vrijednosti i duha seoske zadruge. Od tzv. religijskog pojma do desničarskog ideala, ponekad nije ni korak...
Očekivano, ispostaviće se da je ovaj način definisanja bio privlačan desničarima od svake vrste. Jer u suštini znači - jednoumlje. Jedna od srpskih političkih stranaka koja se oslanja na duh sabornosti u svom programu kaže da ne vjeruje “u pluralizam interesa u srpskom narodu, već u njegovu sabornost, u jedinstven sistem vrijednosti i u jednu zajedničku sudbinu za sve Srbe”. Ako ovo nije zastrašujuće, ne znam što je. Pored ovakvih branilaca srpskom narodu i ne trebaju neprijatelji.
Čim neko govori umjesto gomile, jasno je da je prevarant. Ali, sabornost, kao i gotovo sve slične kategorije, prije svega je prevara, jer ključni efekat takve postavke je - marginalizacije mišljenja, bilo kakvog ličnog stava...
Sabor se ukazuje kao konačno tijelo nacije, tog velikog organizma bez-ličnosti. Te “historijske utvare”, kako je govorio Fric.
I to je ono što u čitavoj priči uzbuđuje ove nadri-vladare poput Vučića ali i njegove vazale. Ljudima uvalite priču, koja djeluje ozbiljno, Crkva je tu, je li, a krajnji efekat je - svi prestaju da misle. Sabor je tu. Sabor je odlučio. Što će ti išta drugo, kad imaš Sabor.
Koji, doduše, doživi fijasko. Jer, Vućićevom logikom sa glasanja o Rezoluciji, svi koji nisu došli na Sabor, protiv su... Dakle, Sabor je debelo pukao.
A ovi kojima je ideal da tamo prilože i Crnu Goru, da je usabore, prilično su doprinijeli tom opštem, karikaturalnom tonu cijelog događaja. Možda ne umiju drugačije.
Ako je ovo reakcija na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, kao što je najavljeno, što je smisao reakcije? Pokazati da Srbi nisu “genocidan”, već “razigran narod”. K tome izuzetno - saboran. Bar kada je riječ o folklorašima. I ratnim zločinima.
Bonus video:
