Veoma je teško odrediti kada se u ljudskoj prošlosti javljaju prvi oblici odgoja i obrazovanja, ali se može pretpostaviti da su prvi hominidi imali neke oblike edukacije kojima su odgajali i obrazovali svoje potomke. Jasno je da nije bilo klasične škole niti školskog sustava, ali ne treba zaboraviti da se iskustveno učenje javlja i u carstvu faune. Takav oblik edukacije je jamčio veću mogućnost preživljavanja. Iz navedenog se može zaključiti da odgoj i obrazovanje, iako su u pridjevu svake školske ustanove, nisu sinonimi sa školskim sustavom.
Odgoj i obrazovanje su mnogo širi pojmovi jer se ne stječu samo u školi. Odgoj se definira kao proces izgrađivanja, razvijanja i oblikovanja čovjeka u njegovim ljudskim odlikama. Ako se uzme samo pedagoški smisao onda je odgoj namjerna, svjesna, društveno organizirana i osmišljena djelatnost koja za cilj ima težnju postizanja ideala – izgrađivanje potpunih ljudskih osobnosti. U odgoju sudjeluju mnogi, od obitelji do društvene zajednice, od škole do medija. Zbog navedenog nikada ne smijemo kriviti djecu za neke postupke nego treba kritizirati “loš” odgoj jer su djeca samo posljedica djelovanja i naše „ogledalo”.
Obrazovanje u užem smislu odnosi se na stjecanje znanja i razvijanje sposobnosti. Kao i odgoj i obrazovanje se društveno organizira u obrazovnim ustanovama koje ostvaruju svoje planove i programe. Naravno, obzirom na starost onih koje obrazujemo obrazovanje može biti predškolsko, školsko i univerzitetsko. Obrazovanje se često povezuje sa „intelektualnim odgojem”, a osnova mu je razvoj kognitivnosti i funkcionalnog znanja.
Zašto su ocjene postale jedina svrha obrazovanja?
Osnovna znanost koja se bavi ovim pojmovima je pedagogija koja u doslovnom prijevodu znači „briga o djeci”. Zanimljivo je da su prvi pedagozi bili robovi koji su u antičkoj Grčkoj bili zaduženi da u škole vode djecu robovlasnika i staraju se o njima. Iz pedagogije se razvila znanstvena disciplina didaktika, koja se bavi teorijama, idejama i uputama koje su usmjerene ka uspješnom vođenju odgojno-obrazovnog procesa. Posebna disciplina je dokimologija koja se bavi provjerom i testiranjem učenika o kvaliteti i kvantiteti njihove spoznaje. U moderno doba se bavi ocjenama koje su postale jedino mjerilo znanja, ali nažalost i svrha obrazovanja.
Promjene u društvenim zajednicama, bile one ekonomske ili kulturološke, dovodile su do promjena u sustavima odgoja i obrazovanja. Tako je antički period obilježila dominacija tjelovježbe uz rasprave o filozofiji i književnosti, a u Srednjem vijeku dominirala je vjerska naobrazba i izučavanje manufakturnih djelatnosti. Zanimljivost tadašnje pedagogije je bila stalna vojna edukacija kao ogromna potreba.
Urbanizacija, kao i borbe za ljudska prava donijele su mogućnost obrazovanja za šire mase. Ovakav princip je bio nužnost jer su prva i druga industrijska revolucija, kao osnova brzog razvoja gradova, bile uzrok potrebe školovane radne snage. Tržište rada je zahtijevalo drugačiji aspekt djelovanja od perioda radnog vremena do radnih vještina.
U svakom periodu ljudske civilizacije, odgoj i obrazovanje i njima pripadajući školski sustav, bazirao se na nekoj motivaciji kod onih koji su objekt radnje u istom – od onih primarnih motiva dobre tjelesne spreme do edukacije koja je omogućavala materijalnu zaradu koja nudi bolje životne mogućnosti. Tako je period brze industrijalizacije omogućio da se iz „školskih klupa” nađe posao za nekoliko dana jer je bila velika potreba za tako školovanom radnom snagom. Kada se uzmu različiti periodi jasno je da se ne može reći „dobro obrazovanje” jer taj pridjev zavisi od perioda u kojem se čovjek školovao.
Stalno treba ići ‘u korak sa vremenom’
Velika je greška odgajati i obrazovati nove naraštaje za periode koji su već prošli. Brzina promjena u društvu, od tehnologije do kulture, pokazuje da se mora djelovati odgojno i obrazovno na drugačiji način. Neki elementi bi morali biti stalna kategorija koje treba provlačiti kroz odgoje svih naraštaja, ali ih se sve može podvesti pod jedan pojam – etika.
Obrazovanje, ili edukativni dio naobrazbe, mora stalno ići „u korak sa vremenom”. Bilo kakva reforma, zbog raznih administrativnih stvari, često zakasni ili uopće nije adekvatna za vrijeme koje dolazi. Statistika kaže da više od pola poslova kojima će se baviti današnji učenici danas uopće i ne postoje. Ovo je osnovni razlog zbog čega treba promijeniti osnovnu paradigmu obrazovanja da je ono samo obučavanje za radnu aktivnost. Kao nikada kroz prošlost ono danas mora imati kogniciju i kritički stav kao svoju osnovu.
Educiranje učenika po sistemu kao prije više od pola stoljeća nije moguće iz brojnih razloga. Objektivni razlozi su ogromne ekonomske razlike u periodima i drugačije tržište rada, a subjektivni nedostatak motiva i koncentracije kod učenika. Ovome treba dodati da škola i udžbenici više nisu „jedini prozor u svijet” jer je danas kvantitet informacija koji svakodnevno svi dobijamo daleko veći nego u nekom ranijem periodu.
Inflacija ocjena dovela do pada njihovih vrijednosti
U posljednje vrijeme sve se svelo na ocjene kao motiv rada i učenja u školi. U nedostatku onoga što odgoj i obrazovanje treba da nude pojavile su se ocjene kao „spas”. Ovo je razlog zbog čega su se veoma brzo izgubile ocjene, a ostali samo neki brojevi. Inflacija ocjena, kao što bude i kod novca, je dovela do pada njihove vrijednosti pa će se veoma brzo izgubiti i taj motiv školovanja, a tada će se ući u najveću krizu istog.
Prava tragedija bi bila da se ostvari vic: „U čemu je razlika između škole nekad i sad? Nekada se išlo besplatno, a sad se ide džaba”. Škola i njen odgojni element je najprozvaniji da odgovori na svaku moralnu devijaciju u društvu. Ako želite da vidite kako će jedno društvo izgledati za deset godina, pogledajte kakve su mu škole danas. Zbog navedenog ni sama profesija, odnosno ljudi koji rade u školama, nisu poštovani. Često se misli da je to uzrok problema školstva, ali to je samo posljedica onoga što pratimo nekoliko desetljeća.
Umjesto formiranja „zlatnog trokuta” koji obuhvaća dijete, roditelja i nastavnika, danas je napravljen sustav koji od navedenih pravi oponente. I pored svih mogućih „linija manjeg otpora”, inflacije ocjena i popustljive pedagogije, ovih dana svjedočimo brojnim napadima učenika i roditelja na nastavno osoblje. A sva tri kuta trokuta su žrtve sustava ili, bolje rečeno, nedostatka sustava.
Škola nikada nije bila potrebnija
Kada uđete u pogrešan voz, sve su vam stanice pogrešne. Nedostatak ideja, ali i primarne vizije gdje treba ići škola sa svojim odgojem i obrazovanjem, dovodi sve sudionike procesa veoma često u slijepu ulicu. Ova činjenica je razlog zbog koje se nastavnici često osjećaju samo kao „pazitelji djece”, slično kao prvi pedagozi u antičko doba. Uvijek se može čekati promjena iz nekog legislativnog elementa, ali osnovna promjena mora doći od onih koji sprovode sam proces – nastavnika.
Bez edukacije nastavnika i njihovog razvijanja se ne može doći do današnje osnovne svrhe obrazovanja, a to su kognicija i kritički stav. Veliku grešku pravimo kada mislimo da će kvantitet ocjena dovesti do kvaliteta odgojno-obrazovnog procesa jer su one samo njegov ukras.
Danas društva idu iz četvrte digitalne u petu androrobotičku revoluciju, a to znači sve suprotno od onoga što apriori mislimo. Smatra se da je škola izgubila na značaju, ali je upravo doba robotike to u kojem moramo zadržati ljudskost i imati enormna funkcionalna znanja. Nikada škola nije bila potrebnija da u odgoju „razvije i oblikuje ljudske odlike” te u obrazovanju „širi znanje i razvije sposobnosti”.
Autor je profesor geografije
Bonus video:
