Još na aerodromu bilo mu je sumnjivo. Dok se ostatak društva, svi u tijesnim majicama na crvene kvadratiće s brojem 10 i natpisom "Modrić" na leđima, grohotom smijao A Peovoj uspjeloj šali o carinskoj kontroli, Njonjo se nervozno osvrtao oko sebe. Jasno je maločas vidio tog tipa iza stupa, očito ga je čekao na aerodromu, a Njonjo ga je sad izgubio iz vida. Zaštitnički s leđa držeći svog maloljetnog sina oprezno je izašao iz zgrade u toplu zagrebačku noć, pogledavajući čas iza sebe, čas prema koloni crnih Audija. Konačno je ugledao stasitog muškarca s velikim bijelim kartonom na kojemu je pisalo "Predsjednik Sabora Republike Hrvatske diplomirani inženjer i diplomirani politolog Gordan Jandroković".
– Gospon Gordan! – u tom trenutku doviknuo je muškarac i Njonjo je oprezno se osvrćući požurio prema automobilu. Još jednom pogledao je prema aerodromskoj zgradi, pa ugurao sina u limuzinu, sjeo do njega i zalupio vrata.
– Vozi! – podviknuo je.
– Idemo kući? – pitao je vozač.
– Ne! – vrisnuo je Njonjo uplašivši sina, pa ga pogladio po glavi. – Zapravo da, ali uokolo.
– Kako uokolo?
– Prate nas.
– Tko vas prati, gospodine?
– Pezosi, tko drugi? – nervozno je odgovorio Njonjo. – Prokleti pezosi.
– Upičkumaterinu! – otelo se vozaču. – Ja se ispričavam, gospodine.
– Samo vozi.
Nakon dva sata bauljanja po Zagrebu predsjednik Sabora u nekoj je sesvetskoj vukojebini rekao vozaču da stane, pa izašao i nazvao Uber. Još dva Ubera promijenio je prije nego su sin i on izašli na Ružičnjaku i konačno ušli u kuću.
– Pa gdje ste vi do sad? Utakmica je završila u osam! – vikala je Sonja.
– Znam, ali… – pokušao je Njonjo.
– Šest sati! Šest! Tako ste mogli i Ryanairom! Da ste službenim autom išli, odavno bi stigli iz Berlina!
– Sonja, ljubavi – pokušao je on opet.
– Ali ne, gospodin ima bolju ideju, “idemo s A Peom, A Pe će nas pokupiti Vladinim avionom, eto nas najkasnije do ponoći”! – nije prestajala ona.
– Sonja! – podviknuo je na koncu Njonjo. – Pratili su nas pezosi.
– Pezosi! – vrisnula je ona. – Kako misliš pezosi? Jesi li siguran da su to bili oni?
– O da, bili su to oni. Sve znaju.
– Znala sam, točno sam znala! Bože moj, što ćemo sad, jesi li rekao A Peu, što kaže A Pe? – krenula je ona spustiti rolete, pa se iznenada sjetila. – Znam što ćemo, prodat ćemo kuću! Prodat ćemo kuću i pobjeći u Urugvaj!
– Sonja! – snažno ju je Njonjo uhvatio za ramena. – Sonja, to su pezosi. Nitko nikada nije pobjegao pezosima.
– Tata, što su to pezosi? – pitao je onda mali, i Njonjo i Sonja zagrljeni su jecajući skliznuli na parket.
Tako je to u noći sa subote na nedjelju bilo u domu Jandrokovićevih na zagrebačkom Ružičnjaku, ne dao Bog nikome. Deset godina, sve otkako je onomad ušao u Sabor i upravljačka prava u svojoj firmi prenio na starog, Njonjo je hodao po rubu, i konačno je došlo na naplatu. Sve te godine, i kad je kao šef diplomacije u ambasadi u Londonu zaposlio A Peovog kuma, i kad je za onog Gajskog intervenirao u Državnim nekretninama, i kad je u imovinskoj kartici bećarski zatajio vrt, Njonjo je znao da neće tako moći dovijeka, ali tamo na rubu osjećao se opet živim, kao nekad, kad se pred mladom i zgodnom Sonjom s metar visokog mula u Malinskoj bacao u plavi ambis. Sve dok nije postao ovisnik o adrenalinu, koji više nije ni mogao ni znao ni htio drugačije.
Jednom se živi, govorio je prijateljima koji su mu savjetovali da malo zakoči, istovremeno tješeći Sonju kako sve drži pod kontrolom, zaboga on je predsjednik Sabora, uostalom ni A Pe ne bi dopustio da im se išta dogodi.
A onda je prošle subote Vladinim mlažnjakom odveo sina u Berlin na utakmicu Hrvatske i Španjolske – stariji je bio u Kataru i sad je bio red na mlađeg – i na povratku u Zagrebu na aerodromu jasno vidio tipa kako ga prati sakriven iza stupa. Odmah je znao da su to oni i da je sve gotovo. Deset godina, zna da je glupo, ali to je prvo pomislio, deset godina zapravo je dobro i trajalo. Kad podvuče crtu, imali su Sonja i on lijepih – možda opasnih, ali lijepih – deset godina.
Te duge besane noći, u zaključanom stanu spuštenih roleta, pomislio je kako Sonjina ideja i nije tako blesava: ujutro će se raspitati kod Frke ima li Urugvaj parlament, možda i njima treba iskusni predsjednik Sabora. I već sutradan, prerušeni u Luku Modrića sa ženom i dvoje djece, Jandrokovići će otputovati u Montevideo.
– Kako misliš “kako”? – zbunit će se Njonjo. – A Pe je sredio da putujemo Vladinim avionom.
– A pezosi? – podsjetit će ga Sonja.
– Imam urugvajske pezose – pokazat će on na natečenu Vuittonovu torbicu. – Sredio mi je Vujke odličan tečaj.
– Pezosi, Njonjo. Pezosi.
– Da, upičkumaterinu – lupit će se Njonjo po čelu. – Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa!
Da, gospodo, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, PZOOSI, zloglasni “pezosi”, strah i trepet HDZ-a, dugačka ruka prava i pravde, posljednja linija obrane hrvatske Republike i noćna mora predsjednika Sabora, kojega su, eto, vrhunski obučeni PZOOSI-jevi agenti uhvatili kako službenim avionom Vlade Republike Hrvatske vodi sina na utakmicu u Berlin. Nakon čega se Njonjo svako jutro budi u hladnom znoju, čekajući da mu zbog povrede odredbe članka 6. stavka 3. Zakona o sprječavanju sukoba interesa, a po članku 50. istog Zakona, drakonski razrežu par stotina eura kazne.
Ili da mu po članku 49. – strah je Njonju i pomisliti – izreknu opomenu.
Opomena.
Najstrašnija riječ koju će živ hadezeovac za života čuti. Radije bi predsjednik Sabora odgulio doživotnu robiju u Lepoglavi nego ostatak svog bijednog i upropaštenog života proveo sa stigmom opomene Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa: s tom opomenom Njonjo bi u zatvoru barem bio car i legenda, svi tetovirani ubojice, ratni zločinci, silovatelji i ministri u zatvorskoj kantini sa strahopoštovanjem bi gledali u onog samozatajnog mišićavog tipa i govorili ispod glasa, “to je onaj s opomenom PZOOSI-ja”.
“Señores, por favor!”, uskoro će, da skratim priču, vikati El Ñoño, “señoras y señores, ¡levantaré la sesión!”, zavodit će red strogi el presidente de la Asamblea General de Uruguay, sve dok u dvoranu parlamenta u Montevideu jednog dana iznenada ne bane grupa od pet muškaraca i žena: jesu li to Tupamarosi Héctora Amodija Péreza, pitat će se zaprepašteni representantes, je li to Federación Anarquista Uruguaya ili vojna hunta generala Álvareza? Ne, naravno, to je zloglasna la Comisión Croata para decidir sobre conflictos de intereses!
“¡Ne te jode!”, otet će se presidenteu urugvajskog parlamenta Ñoñi Jandrokovicu, “nisam očekivao hrvatsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa!”, a predsjednica Povjerenstva Aleksandra Jozić-Ileković samo će procijediti: “Nitko ne očekuje hrvatsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa!”
– Ne, señor, ovdje nitko ne očekuje hrvatsko Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa! – ponovit će onda Sonja još glasnije, pa psujući novinara El Observadora ljutito zalupiti telefonskom slušalicom, i Njonjo će se na kauču probuditi okupan hladnim znojem.
I tako svako jutro.
Bonus video:
