Trinaestojulska nagrada, kako to obezvrijeđeno zvuči. Bilo je ideja da se NIN-ova nagrada dodijeli svakom piscu koji objavi roman, kako ne bi više bilo kukanja ko je dobio i zašto, a kome je promakla. Nagradu obično ne obezvrijedi žiri, već onaj koji je dobio. Umanji joj vrijednost.
Neke nagrade treba dozirati. Ta Trinestojulska je snažna, zvučna, (bila) značajna, možda je trebalo reducirati, dodjeljivati je po potrebi, a ne svake godine. Njegoševa nagrada je takođe doživjela debakl, naročito imajući u vidu kad je dodijeljena Miloradu Popoviću.
Ove godine nije ni bitno ko je dobio nagradu a kome je promakla, situacija je takva da ko god da je dobio, našla bi se ekipa koja bi se žalila, kao i ekipa koja bi osporila dobitnike. Tako je zbog ideologije i politike, gleda se ko je kakve opcije, ko će kome uručiti, ko je čiji igrač i kome se priklanja. Dok je tako, sve će nagrade biti sporne, zauvijek.
Možda djeluje utopistički ili anarhistički, ali sve naše nagrade treba ukinuti. Sablažnjavali su se novinari na ideju o “tržištu i kulturi”. Crna Gora nema dovoljno veliku scenu da ima tako grandiozne godišnje nagrade. Uvijek sam žalio žiri koji odlučuje o tome koje će djelo da dobije koliko sredstava pomoći za izdavanje umjetničkog djela. Imaju novac koji treba raspodijeliti, ali imaju i svijest da ta djela i autori su u velikoj mjeri poza umjetnika, zapravo džabalebaroši koji rade sebe radi, a ne kako bi nešto stvorili što će iole da odjekne.
Otuda i ideja “tržišta i kulture”. Kakvo je da je, treba svi da se ponašaju kao primijenjeni umjetnici, da plasiraju svoja djela pa da vide što će od posijanog dobro da rodi. Sreća je pa postoji internet i umrežavanje, niko nema alibi za samodovoljnost, izolaciju i kuknjavu. Ako je neko stvarno dobar slikar, pisac, ako vjeruje da stvara nešto što je kvalitetno, pa to će naći svoj put do publike, nema nikakvih prepreka kakve su postojale za vrijeme SFRJ zbog izdavaštva, jezika, granica i ograničenja. Svijet je otvoren za sve, samo treba da se stvara.
Ali problem scene u Crnoj Gori jeste što se stvara upravo zbog postojanja ovih nagrada i pomoći države. Stvara se tek toliko da se stekne neko tobožnje “ime” koje će na nekom sledećem konkursu da bude nezaobilazno. Zato i nagrade postaju nagradice. Potpuna degradacija i obesmišljavanje.
Nedavno je u Beogradu umjetnik Raša Todosijević dobio nagradu ULUS-a za životno djelo, a isplaćena mu je nagrada od 200 (dvjesta) eura. Toliko su imali. Raša Todosijević se zahvalio i udruženju likovnih umjetnika vratio tih dvesta eura koje je dobio za životno djelo. To je koncept, to je reakcija i vijest koja je odjeknula i postala daleko jača od tih 200 eura.
Bilo je i kod nas stvaralaca za koje su svi mislili da će vratiti nagradu, da neće dobiti novac i titule od političara koje prozivaju ili preziru. Ali ne, izgleda da su nagrade unosne iako su obezvrijeđene. Što navodi na zaključak da je važnija kinta od same nagrade. Što dalje govori da se sve ipak vrti prije svega oko para. Umjetnost je pod B.
Neka su minorne, ali važno je da kaplje. Ako pogledamo listu “umjetnika” i dobitnika te Trinaestojulske nagrade, vidjećemo da se isplati živjeti na grbači građana. Dovoljno je da te neko prepozna, da žiri preglasa one koji suprotno misle, a stvaralac će zasluženo da jaše na konju Trinaestojulske nagrade. Umjetnici nakon nagrade obično ugase motore, utihne kreativna strana, jer, što bi radili ako su preuranjeno otišli u penziju, na budžetu su, dobili su neke nagradice i banja. E to je umjetnost, ne ona prava, nego umjetnost preživljavanja u plodnoj (ne)kulturi.
Bonus video:
