Nakon što su prekjučer predstavnici Narodne skupštine Srbije Snežana Paunović i Uglješa Marković napustili međuparlamentarnu konferenciju “Prednosti Berlinskog procesa: poseban fokus na zajedničko regionalno tržište” koja se održavala u Petrovcu u Crnoj Gori uz obrazloženje da su parlamentarne delegacije Bosne i Hercegovine, Albanije i Kosova neprimjerenim napadima na Aleksandra Vučića obesmislile ideju konferencije, jasno je da je krahiralo nešto puno veće od konkretne konferencije. To je, istina, postalo jasno još i ranije, ali je nakon svega što se događalo oko donošenja rezolucije UN-a o genocidu u Srebrenici, razoružalo i najveće optimiste.
Dakle, krahirala je ideja da je dovoljan ekonomski interes bez političkih promjena i iskrenog suočavanja s prošlošću da se regija ponovno poveže. I sad čak i nije ključno pitanje to je li Otvoreni Balkan poslužio samo kao paravan za namirenje dvaju nacionalizama, a Berlinski proces kao utješna nagrada Europske unije, jer su oba suštinski okončana.
Iako u prvom priopćenju srpski parlamentarci nisu precizirali o čemu se točno radi, u onome koje je uslijedilo dan nakon zaključili su kako je Vučić optužen da lično radi pritisak na političare iz Federacije BiH, da se inzistiralo na razgovoru o statusu Kosova i politici Srbije, a da tamo, na toj vrsti sastanka, nije bilo ni mjesto, ni vrijeme za te teme i tvrdnje koje su po njima potpuno deplasirane. Ili konkretnije: “Pod okolnostima da je primarni cilj Konferencije trebalo da bude unapređenje regionalne saradnje, uspostavljanje zajedničkog regionalnog tržišta i unapređenje kvaliteta života građana u regionu, a da je zloupotrebljena za jeftina politikantska, demagoška, neistinita i nestručna izlaganja, predsednici odbora Snežana Paunović i Uglješa Marković napustili su Konferenciju”.
I sad, neovisno o njihovoj ocjeni jesu li napadi i teze deplasirani ili nisu, Paunović i Marković su suštinski u pravu oko primarnog cilja konferencije.
Međutim, upravo u tome i jeste problem. Jer je valjda konačno postalo jasno da unapređenje regionalne suradnje ne može doći samo putem zajedničkog tržišta i podizanja kvalitete života ako nema iskrenog razgovora o traumatičnoj prošlosti, suštinskih promjena politika iz devedesetih i ako se barem minimalno ne uvažavamo i ne prestanemo javno forsirati ideje i projekte koji sustavno proizvode tenzije i ruše povjerenje među državama i narodima. Da, tu primarno mislim na svesrpski sabor i njegove poruke, što ne znači da bilo kakvu ideju suradnje ne minira i kosovski premijer Kurti sa svim odbijanjima razgovora i ostalim potezima koje povlači.
Beskrajno je naivno, zapravo, vjerovati da ekonomija krči puteve politici, kad je oduvijek bilo obratno. Dodatno je naivno to činiti iz naše situacije i s poznavanjem nedavne nam prošlosti. Pa da je stvar do ekonomije i poboljšanja kvalitete života, ne bi se ništa od ovoga dogodilo, nego bi savezna vlada Ante Markovića odradila nekoliko mandata u nizu i bili bismo kao Jugoslavija u Europskoj uniji već poodavno.
Štoviše, ekonomija i ekonomska razmjena, ona crna doduše, savršeno su funkcionirale i tokom čitavog rata, ali je prvo veliko otvaranje ekonomske suradnje došlo nakon stvarnih političkih promjena 2000. godine.
E sad, to da ljudi iz međunarodne zajednice, opčinjeni vječnom vjerom u kapitalizam i moć slobodne trgovine, ovo ne vide, to još i mogu razumjeti. Ali da se domaći akteri toliko godina prave, a neki od njih čak i djeluju iskreno u svemu tome, da je moguće stalno šutjeti o slonu koji je u sobi i da će to zbližiti regiju, sad već postaje smiješno.
I bez obzira na to što znam da je entuzijazam za Europskom unijom u zemljama regije koje nisu dosad ušle u nju, a to su sve osim Slovenije i Hrvatske, odavno splasnuo, bez obzira na to što ta organizacija zemalja iskazuje čitav niz organizacijskih i demokratskih deficita, jedini način koji ostaje kao nekakav put kojim će se regija stvarno opet zbližiti, jeste članstvo u toj Europskoj uniji, uz ispunjavanje barem minimalnih standarda koji se očekuju.
Da, postoji i teoretska mogućnost katarze i samospoznaje ovdašnjih društava o zločinima koji su učinjeni u njihovo ime, a oni ih svjesno ili nesvjesno podržavali, ali to je stvarno u domeni teorije.
Stoga bi bilo kakav stvarni pomak po tom pitanju, a najrealnijim se čini nekakav skoriji ulazak Crne Gore u Europsku uniju, značio više od svih berlinskih procesa i Otvorenog Balkana. A to je puno više do EU, nego do domaćih političara.
Bonus video:
