Kad je ono prije nekoliko dana nestalo struje na par ili nekoliko sati u ovećem komadu regije koju se obično naziva Zapadni Balkan, omogućilo je to barem dvije kolektivne spoznaje. Pa kome bile sasvim neugodne, a kome djelomično utješne. Činjenica da je u istom času došlo do isključenja Dalmacije, velikog dijela Bosne i Hercegovine, Crne Gore i dijela Albanije, i to zbog kvara na jednom dalekovodu u središtu tog ukupnog područja, kazala je ponešto o realnoj integriranosti ovih krajeva. Makar onoj infrastrukturnoj, ali ona donosi i svojevrsnu međuovisnost dotičnih zemalja. Inače, obično se tvrdi, bar u Hrvatskoj, da takve povezanosti nema već preko tri desetljeća.
No veliki sustavi, poput npr. elektroenergetskog, dalo se ovom prigodom shvatiti, puno su veći od takoreći atomiziranih ostataka nekadašnje SFR Jugoslavije. Uzgred rečeno, nije slučajno ni to što je u davne planove (re)konstituiranja te države bila jednom uključena i Albanija.
Elektroenergetska međuzavisnost
Ako treba pojasniti, dakle: nemoguće je imati zaseban, odvojen, intaktan, neovisan elektroenergetski sustav – proizvodni i distribucijski – za ovako malene države. Ništa im ne pomaže to što su, baš svaka od njih, uvjerenja da su totalno samostojeće tvorevine. Ta je ovisnost normalna, reklo bi se, mada se o elektroenergetskoj međuzavisnosti, ne samo o potrebi za naftom iz Rusije, međutim, najradije šuti sve dok ne ispadne neki pozamašan regionalni osigurač, a po mogućnosti i nadalje. Tako se rijetko javno govorilo, recimo, i o neprincipijelnom te višestruko štetnom odnosu Hrvatske elektroprivrede s Elektroprivredom Republike Srpske.
Osvijestili smo stoga načas da Juga ipak nije skroz fizički rasturena, da su ostali nekakvi kablovi koji je još povezuju. Drugo, prisjetili smo se da struje nema dovoljno, ne onoliko koliko nam treba, i shvatili da intermezzo od propasti bivše zajedničke države nije iskorišten za progres sada odvojenih elektroprivreda.
Pa, da se osvrnemo na Hrvatsku, kad je posrijedi egzemplarni pregled stanja u ovom sektoru, simptomatičan za cjelokupnu regiju. Iz prezrene Jugoslavije, u elektroenergetskom pogledu je ova republika izašla ovjenčana takvim nizom hidrocentrala da joj više decenija kasnije ni EU nije mogla odbiti pera, ono dok se sastavljalo kriterije postizanja višeg udjela proizvedene struje iz obnovljivih izvora. Hrvatska je na startu imala više negoli je bilo zacrtano za prvu i drugu ruku, jer se hidroenergija smatra obnovljivom. Ovaj put zanemarit ćemo spekulativnost te klasifikacije, a znano je da se zauzdavanje rijeka danas ne smatra ekološki prihvatljivim.
No potrebe Hrvatske za strujom, kao i čitavog svijeta, vrtoglavo su rasle, iako u međuvremenu ovdje nije učinjeno dovoljno u razvoju novih izvora i novih teravatsati energije. Ne da eksploatacija nije unaprijeđena, nego čak nije održavana postojeća distribucijska mreža unutar zemlje i prema susjednim državama.
Kvota zagađenja
To se pokazalo i na primjeru s početka ovog teksta, a tek je pred nama vrhunac ljetnog energetskog iskušenja. Od zimskog se ono razlikuje, krajnje pojednostavljeno rečeno, po tome što sad ukupno trošimo više struje za rashlađivanje, a zimi više plina za grijanje. Također ukupno, premda je ovdje već spomenuta Dalmacija bestidno zanemarena u plinofikaciji – nije se imalo kad, uslijed drukčijih planova s Inom i, konačno, s HEP-om. Preskočit ćemo šire podsjećanje na sudbinu tih dvaju glavnih energetskih uporišta Hrvatske, opljačkanih i zapuštenih. Osim što na jug dandanas nije dospio plin, zanemaren je i solarnoenergetski potencijal tog područja.
Time dolazimo do strateškog promišljanja energetike ove zemlje čijim je ljudima uskraćena, između svih drugih, i energetska demokratizacija u smislu tzv. građanske proizvodnje. Nadalje, u smjeru umreženosti domaćinstava sa solarima, od kojih bi mnogi producirali višak slobodan za distribuciju.
Nema ni energetskih zadruga, tek jedna ili dvije. Svejedno, može se Hrvatska pohvaliti nečim bitno drukčijim, u kontekstu navedene EU, a i da se vidi kako to izgleda u poredbi s onom jugoslavenskom praksom, razvojnom i proizvodnom. Hrvatska je u protekle tri i pol godine dobila 210 milijuna eura iz Modernizacijskog fonda EU-a, za obnovljivo-izvorske modernizacijske investicije u energetici, infrastrukturne i tsl. To se inače dijeli zemljama-članicama EU-a čiji je BDP manji od 60 postotaka EU-ova prosjeka. Znači, ne po tome kako stoji čiji udio obnovljivih izvora u energetici.
A sam taj Modernizacijski fond je zapravo tijelo Direktive o trgovanju emisijama stakleničkih plinova. Znate već ono kad slabije razvijena zemlja ne uspije napuniti svoju određenu kvotu emisije zagađenja planete, a neka jača potrebuje još i više od zadane joj mjere, jer industrijski sva pršti.
Budući da se prekoračenje dopuštenog zagađenja rigorozno financijski penalizira, logično je bilo – monetizirati ga, staviti na tržište. Spekulirajmo: iskoristiti Modernizacijski fond za obnovljivost trgovinske sposobnosti nerazvijenih zemalja na burzi emisije stakleničkih plinova. Ta sposobnost obnavlja se zadržavanjem tih država u njihovoj nerazvijenosti. Što budu općenito manje proizvodile, i što budu imale veći udio obnovljivih izvora, tim će moći osloboditi više od svoje emisijske kvote za tržište. Plan se fino uklapa u Hrvatskoj namijenjenu ulogu svjetskog turističkog resorta.
I tako, doma je vrijednost u energetskoj proizvodnji otišla privatnim investitorima u vjetroelektrane, s garantiranim tržištem i povlaštenom cijenom te zelene energije. Globalno, profit ostaje dominantnim industrijama te žarištima kapitala. No da bar ne nestaje struje u regiji.
Bonus video:
