Poslije (hrvatskog) aviona za poraz, Vučiću je hitno bila potrebna jasna i glamurozna pobjeda. Ali da bude nekako sveobuhvatna, da dođe do mnogih srca. I dosjetio se. Zabranio je izvoz ulja iz Srbije u Crnu Goru.
Uljanov novi, nema što. Lenjin za Dubai za siromašne... Genijalni vizionar (koji sve vidi, čuje, zna, osjeća, predosjeća, sluti, muti, kuva, čuva) opsesivno traži načine da pokaže ko je gazda.
“Susedi? Neće da sušaju. Hoće da usvajaju antisrpske rezolucije. E, pa, može, ali - nasuvo. Ne damo ulje. Naše ulje je naš identitet. Odvajkada. Kao i naš maslac, maline, čvarci, a tek paprika... Zaustavite sve vozove s paprikama”, podviknuo je tad. I vozovi - stadoše. Kad se oglasi, to je kao Titov naprijed... Samo - unazad.
Tu se, vjerujem, oglasio ministar Toma Mona sedmominutnim skandiranjem u slavu Njegove mudrosti, a sve zahvaljujući Bogu, i onom još važnijem, novom Uljanovu, na prilici da “cima onog Albanca”, mada sumnjam da je upotrijebio baš tu nominaciju.
“Ne damo ulje”, to je izgleda nova f(r)aza srpske politike u današnoj Crnoj Gori.
A ostali su pitali da li, pored zastava kojima su ogrnuti (već sedmicama, mora na ovu vrućinu da zastave mirišu kao svlačionica 7B) možda svi treba da uzmu i po jednu flašu Vitala u ruke.
Tako danas izgleda elitni srpski političar: ogrnut zastavom sa flašom ulja u ruci, na sve spreman.
Sjećam se, a sjećanje nije jednostavna stvar, pa me neko može ispraviti ako griješim, ali da ulje nije samo ulje “naučio” sam u vrijeme saveznog premijera Ante Markovića. Domaći prodavci ulja držali su iracionalno visoke cijene, pa je vlada uvezla gomilu jeftinog italijanskog ulja. Sjećam se okruglih limenih pakovanja i imena, tako bliskog zvuka, “Zeta”. Domaći prodavci su brzo prilagodili cijene, a građanstvo SFRJ je dobilo efektnu lekciju o tržištu i njegovoj logici. Ostali demoni čekali su iza prvog ćoška: Ante je umjesto spasitelja postao narodni neprijatelj, a jugoslovenski komunisti “otkrili” su nacionalizam. I to im je, prirodno, bilo “bliže” nego duh tržišta. Valjda im je Marković (i) ovom lekcijom “objasnio” da je mnogo lakše manipulisati emocijama ljudi nego tržišnim pravilima... Ostalo je istorija. I domaći pakao.
I što hoće Uljanov sa uljem? Jer, u suštini, ovo je blamaža. Zapravo gotovo sve što radi taj čovjek je - temeljna blamaža. Ali, ima takve medije, da se sve to predstavlja kao vizionarstvo i genijalnost. Tako da je ovo još jedan dokaz da poslušni mediji nisu ničiji prijatelj. Niti će ovom skaskom o ulju postići bilo što. Ne vjerujem da jedna NATO država, čak i sa nepristojnim udjelom diletanata u njenom rukovodstvu, nije u stanju hitno popraviti svoje rezerve jestivog ulja. Pa neka Vučić upravlja svojim uljem kako god misli da treba...
A Uljanov će izgleda da podmazuje na sve strane - primio se na ideju o nekoj formi Svesrpskog sabora u Crnoj Gori 12. jula. Izgleda da je obavezna samo boca ulja...
I to je dokaz da nije lako vazalima, čak ni u Crnoj Gori.
Vučićevo iživljavanje moglo bi najskuplje koštati njegove vazale u Crnoj Gori. Obično tako i bude, a i nije da je nepravedno. Vazale najbagatelnijom robom smatra onaj čiji su vazali. Nije li to i prirodno. On najbolje zna s kim ima posla i koji su modusi te i takve relacije.
Da li jedan crnogorski Srbin sada treba da osjeti ponos ako uđe u samoposlugu i vidi da tamo nema ulja? Je li to znak da, za njega, stvari idu u dobrom pravcu?
Ili, ako, sjutra vidi u istoj toj samoposluzi ulje uvezeno iz neke druge zemlje, je li to njegov politički trijumf? Ili samo Vučićeve budalaštine...
Vazalska je tuga pregolema,
Svega ima kada ulja nema...
Bonus video:
