Crna Gora je zemlja slikara; rečeno je prije mene, a biće tako, vjerujem, i poslije.
Što crnogorske slikare odvaja od drugih? To je, bez sumnje, nikad pokorena Crna Gora i njena slavna istorija; njen pitoreskni, neponovljivi pejzaž.
Odlaskom početkom pedesetih iz Crne Gore u Beograd, Petar Lubarda više nije naslikao nijedan pejzaž! Tamo nije imao crnogorski krš, raspukle šipkove, crnogorske noći... Na motivima iz Crne Gore požnjeo je svojevremeno visoke svjetske nagrade u Sao Paulu i Tokiu; (“Noć u Crnoj Gori” i “Između dana i noći”).
Crnogorci su naročit narod! – reče mi u Njujorku profesorica Njujorškog univerziteta, dr Zorka Milić, rudareva kći, rođena u Pensilvaniji...
Imao sam sreću i čast da razgovaram s korifejima crnogorske likovne umjetnosti, s Petrom Lubardom, Milom Milunovićem, Milošem Vuškovićem, Ristom Stijovićem, Lukom Tomanovićem, Acom Prijićem, Vojom Stanićem, Batom Pravilovićem, Matom Đuranovićem, Nikolom Mijom Vujoševićem, Savom Vujovićem, Mariom Maskareliem, Vukom Radovićem... Velišom Lekovićem...
O svima njima pisao sam u “Pobjedi”, NIN-u, sarajevskom “Svijetu” i na ovom mjestu.
Još od početka dvadesetog vijeka, mnogi crnogorski likovni umjetnici školovali su se u evropskim kulturnim centrima, najčešće u Parizu, Napulju, Rimu, Beču.
A jedan od istaknutih crnogorskih slikara bio je Veliša Leković (1910-1971).
Rođen je u Godinju, crmničkom selu, karakterističnom po staroj crnogorskoj arhitekturi; kućama od tesanog kamena, s čuvenim voltovima. Svoju opredijeljenost naprednim idejama, Veliša Leković dokazuje i učešćem na poznatim Belvederskim događajima 1936. godine.
Još kao dječak, pomno je crtao, usavršavajući kasnije svoj talenat i na školovanju u Italiji. Zatim, 1933. upisuje Umetničku školu u Beogradu, nakon toga i Akademiju likovnih umetnosti. Školovanje mu 1941. prekida Drugi svjetski rat, u kome je Veliša još od slavnih Trinaestojulskih dana, kao hrabri mitraljezac učestvovao, boreći se protiv fašističkog okupatora i domaćih izdajnika kakvih na “brdovitom Balkanu” nije falilo.
Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Dobitnik Nagrade oslobođenja Bara.
Poslije završetka rata nastavlja studije u istoj akademiji, koju završava 1948. godine u klasi vrsnog pedagoga, majstora slikarstva, Mila Milunovića.
Svoj umjetnički život posvetio je rodnom kraju. To je svojevremeno naglasio slikar i publicista Nikola Mijo Vujošević, kada je kazao da je Crmnica imala u Veliši odanog, vrsnog, osobenog i zaista vrijednog stvaraoca...
Reći će istoričar umjetnosti Milan Coko Marović da je Veliša Leković talenat oplemenjen stvaralačkim poštenjem. Prevashodno pastelista, Leković nam je ostavio vrijedan, zaokružen, dosljedan, lirski čist i nedvosmisleno ličan opus.
Veliša Leković je najvrijedniji crnogorski pastelista. Uspio je – smatraju likovni kritičari – da nastavi liniju odnosa prema prostoru, njegovim kolorističkim i svjetlosnim vrijednostima.
Karakteristična je Velišina “Spičanka”, vrhunsko djelo u pastelu, portret žene koja samo što ne progovori.
Slikao je rado motive iz rodne Crmnice, pogotovo Vir, kako ga je zvao.
Samo slikari, kao stvaraoci, znaju koliko je teško raditi u pastelu; tu nema popravke kao, recimo, u ulju. A Veliša je bio majstor pastela, ne samo na prostoru Crne Gore, nego i šire.
Nakon završetka Akademije, 1948. godine, vraća se u Crnu Goru i na Cetinju, u dane poratnog poleta i entuzijazma, s nekoliko kolega, daje značajan obol razvoju crnogorskog slikarstva.
– Polet i entuzijazam bili su osnovne značajke novonastale likovne klime – kazivao je Milan Coko Marović. – Radi se u punom zanosu ali s naglašenim tematskim preokupacijama. U početku se obrađuju impresije rata: borba i ljudi u njoj, prisutni su na skoro svim radovima. Veliša Leković s oduševljenjem i zanosom, uvijek otvoren i iskren, angažovan i predan, radi crteže, grafike, ulja, a postepeno se pojavljuju i veoma svježi nadahnuti pasteli... Slikarstvo Veliše Lekovića je po načinu, opredjeljenju i rezultatima vrijedan i nezaobilazan dokument novije crnogorske umjetnosti. Njegovi radovi – naglašava Coko Marović – pokazuju iskrenost, stvaralačko poštenje i lični karakter. Postaju dio naše svijesti i kulture, zrače plijeneći našu pažnju i iskreno divljenje...
Davne, 1970. razgovarao sam s Velišom Lekovićem o njegovoj najdražoj slici, zapravo o slici koju voli.
- Imam nekoliko slika koje podjednako volim – rekao mi je Veliša. – Izdvojiću “Crmnicu u zimskoj magli”. Nalazi se u Rimu gdje sam skoro imao samostalnu izložbu. Ističem tu sliku zato što je jedna od onih na kojima sam najviše uspio da izrazim ono što sam želio. Ona se svidjela i mom profesoru Milu Milunoviću. Nemam fotografiju te slike, kao što nemam skoro nijedne druge. Žao mi je što ne fotografišem svoje radove, a naročito što nijesam fotografisao neke koje su mi u inostranstvu, ali eto...
I čuveni crnogorski slikar, Aleksandar Aco Prijić, divio se Lekovićevim pastelima.
– Lekovićevi pasteli djeluju vedro, kipte od radosti, a u njima čak i sasušeni čapur vinove loze ima svoj dalji život – zaključio je Prijić.
Veliša Leković, slikar i borac. Vrhunski majstor pastela, kome je ostao vjeran do kraja svog relativno kratkog života.
Bonus video:
