Direktorka američke Nacionalne obavještajne službe Avril Hejns nedavno je upozorila: „Potreba Rusije za podrškom, u kontekstu rata u Ukrajini, primorava Moskvu na određene ustupke koje dugo traže Kina, Sjeverna Koreja i Iran, što posebno stvara rizik od podrivanja davno uspostavljenih pravila o neširenju nuklearnog oružja”.
Koliko je važno ovo upozorenje? Neki teoretičari su već dugo skeptični prema nastojanjima da se ograniči širenje nuklearnog oružja i čak tvrde da proliferacija može biti stabilizirajuća sila. Prema njihovim mišljenju, ako je strah od užasa povezanih sa nuklearnim oružjem razlog što od 1945. godine nije bilo rata između velikih sila, možda bi se isti efekat mogao reprodukovati i na regionalnom nivou. Indija i Pakistan su još devedesetih godina prošlog vijeka uspostavili nuklearnu ravnotežu i to do sada nije dovelo do katastrofalnih posljedica.
Ali da li će mudrost dalje prevladavati u svijetu sa “mnogo manjih država sa nuklearnim naoružanjem“? Predsjednik SAD Džon Kenedi nije tako mislio. Na konferenciji za štampu u martu 1963. izjavio je:
„U cjelokupnoj istoriji ratova i ljudskog roda, bilo je, nažalost, mnogo više ratova nego perioda mira. Sa nuklearnim oružjem koje se širi po cijelom svijetu, a znajući za nevoljnost bilo kog naroda da prihvati poraz, mislim da će se predsjednik SAD tokom 1970-ih baviti svijetom u kojem 15, 20 ili 25 zemalja može imati nuklearno oružje. Za mene je ovo najveća opasnost koja se može zamisliti”.
Iste godine, Kenedi je potpisao Ugovor o zabrani atmosferskih ispitivanja, postavljajući temelje za Sporazum o neširenju nuklearnog oružja (NPT) iz 1968. godine, koji do danas ima 191 potpisnicu. Pet nuklearnih sila priznatih sporazumom (SAD, SSSR, Velika Britanija, Francuska i Kina) obavezale su se da neće širiti nuklearno oružje, a preostalih 186 zemalja da ga neće razvijati. Izrael, Indija i Pakistan odbili su da potpišu NPT i razvili su nuklearno oružje; Sjeverna Koreja je potpisala sporazum, ali se potom povukla kako bi razvila sopstveni nuklearni program.
Time je ukupan broj nuklearnih sila dostigao devet. Situacija je daleko od idealne, ali je mnogo bolja nego što je Kenedi predvidio. Branioci ovog nesavršenog sistema tvrde da je brzina širenja jednako važna kao i broj država koje posjeduju bombu, jer veća predvidljivost poboljšava izglede za održavanje stabilnosti. Saudijska Arabija već prijeti da će pokrenuti nuklearni program ako Iran dobije nuklearno oružje. U slučaju kaskadne pojave novih nuklearnih sila u regionu, vjerovatnoća slučajnih incidenata i grešaka u proračunima značajno će se povećati.
Hejns je otvoreno imenovala Iran i Sjevernu Koreju. Obje zemlje su pod sankcijama Ujedinjenih nacija, koje su podržale Kina, Rusija i Zapad. Rusija je donedavno imala reputaciju zemlje koja podržava neširenje. Ne samo da je potpisala NPT, već je pristala i na smjernice “Grupe nuklearnih dobavljača” iz 1978. godine, koje obavezuju prodavce civilne nuklearne opreme da budu oprezni u svojoj izvoznoj politici. Danas je, međutim, Vladimir Putin, radi nastavka rata u Ukrajini, postao zavisan od vojnih zaliha iz Sjeverne Koreje i time je prekinuo rusko učešće u neširenju nuklearnog oružja.
Iako Iran već dugo ima nuklearni program zasnovan na obogaćivanju uranijuma, imao je uspone i padove kao odgovor na spoljni pritisak. Iranski režim pazi da proizvodnja visoko obogaćenog uranijuma ne pređe minimalni prag potreban za izgradnju nuklearnog arsenala. Ali Rusiji su potrebni iranski dronovi, Kini je potrebna iranska nafta, a Donald Tramp je 2018. napravio glupost raskinuvši nuklearni sporazum sa Iranom, pa je međunarodna saradnja na nuklearnom neširenju i tu zaustavljena.
Neki stručnjaci vjeruju (vjerovatno pogrešno) da Rusija ne bi izvršila invaziju na Ukrajinu da su Ukrajinci zadržali nuklearno oružje koje su naslijedili nakon raspada SSSR-a. Ako ove pretpostavke dobiju na zamahu, onda će se izgledi za neproliferaciju pogoršati.
Sjećam se slične situacije u prošlosti (opisujem je u svojim memoarima, Život u američkom vijeku). Nakon naftne krize 1973. godine, bilo je široko prihvaćeno mišljenje da će svijet morati da pređe na nuklearnu energiju. Ali mnogi su (pogrešno) vjerovali da svijetu ponestaje uranijuma, pa su se sve oči okrenule ka prerađenom plutonijumu, nusproizvodu sagorijevanja uranijuma u nuklearnim reaktorima.
Prema tadašnjim projekcijama, očekivalo se da će do 1990. godine oko 46 zemalja prerađivati plutonijum. Da se to dogodilo, svijet bi danas bio prepun materijala za oružje, a rizik od nuklearne proliferacije i nuklearnog terorizma bi se katastrofalno povećao. Indija je 1974. godine postala prva država, koja ne ulazi u petorku iz NPT-a, koja je izvršila „miroljubivu nuklearnu eksploziju“ (indijski eufemizam).
Ubrzo nakon toga, Francuska je pristala da proda fabriku za preradu plutonijuma Pakistanu, gdje je premijer Zulfikar Ali Buto rekao da će u njegovoj zemlji jesti travu, ali neće dozvoliti Indiji da ima nuklearni monopol u južnoj Aziji. U Latinskoj Americi, Njemačka je planirala da proda fabriku za obogaćivanje uranijuma Brazilu, a Argentina je bila zainteresovana za plutonijum. Druge zemlje su tiho istraživale svoje mogućnosti, pa je izgledalo kao da je trka u nuklearnom naoružanju već počela.
Na sreću, ništa od ovoga se nije dogodilo. Američki predsjednik Džimi Karter vodio je politiku neširenja nuklearnog oružja koja je uspješno usporila proces. Od 1970-ih, samo dvije nove zemlje su nabavile bombu, a ne 25 kako se Kenedi plašio. Dok su svi vjerovali da se ništa ne može učiniti po pitanju nuklearnog širenja, Karter je mislio drugačije. Zahvaljujući naporima njegove administracije, osujećeni su francusko-pakistanski i njemačko-brazilski dogovori. Sjedinjene Države su stvorile međunarodnu komisiju za proučavanje ciklusa nuklearnog goriva, što je pomoglo da se smanji interesovanje za ponovnu preradu plutonijuma i upotrebu „reaktora za razmnožavanje“.
Oni koji sumnjaju u održivost nuklearnog neširenja treba da se sjete ovih lekcija iz istorije. Čak i ako se širenje ne može zaustaviti, može se usporiti, a to usporavanje može biti presudno.
Autor je profesor emeritus na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
