Nedavni izbori u Francuskoj i Britaniji i aktuelna predsjednička kampanja u Americi odražavaju dileme sa kojima se ljevičarske stranke suočavaju dok pokušavaju da oblikuju novi identitet i predstave kredibilnu alternativu krajnjoj desnici. Nezadovoljstvo neoliberalizmom i hiperglobalizacijom nakon globalne finansijske krize 2008. prva je iskorstila krajnja desnica. Prije deset godina moglo se opravdano govoriti o „abdikaciju ljevice“.
Vrijedi napomenuti da je danas ljevica u boljoj poziciji. U Britaniji je Laburistička partija nedavno odnijela veliku pobjedu, okončavši 14 godina vladavine konzervativaca. U Francuskoj, ljevičarska koalicija Novi narodni front (NFP) ima mnogo veće šanse da zaustavi uspon krajnje desnice nego centristi koji su na liniji predsjednika Emanuela Makrona. A američki predsjednik Džo Bajden je uspio da odvede svoju zemlju na neistražene teritorije kroz novu industrijsku i ekološku politiku, iako u anketama zaostaje za Donaldom Trampom.
Kao što pokazuju poteškoće demokrata u Sjedinjenim Državama, ljevica još uvijek ima dosta posla. Bajdenove godine i očigledan neuspjeh da ubijedi javnost u svoju mentalnu sposobnost postali su veliki dio problema. Ali dio problema su i pomiješane poruke koju demokrate šalju o tome za šta se zaista zalažu i koga predstavljaju.
To je problem koji muči i druge partije ljevice. Kao što je Tomas Piketi pokazao, ljevičarske stranke su se odvojile od svoje tradicionalne biračke baze, radničke klase, i skrenule ka obrazovanoj eliti.
Ljevica tek treba da formira identitet koji odgovara aktuelnoj stvarnosti. Kako treba da se repozicionira? Da li bi trebalo da se fokusira na preraspodjelu, kao što je izgleda NFP u Francuskoj učinio? Da li bi trebalo da podržava fiskalnu odgovornost, poput Laburističke partije u Britaniji? Da li bi trebalo da vodi industrijsku politiku poput Bajdenove i u koju svrhu? Na koji način treba da se pozabavi pitanjima kao što su imigracija, životna sredina ili transrodna prava, na koja kulturna elita gleda mnogo drugačije od šire javnosti?
Ako ljevica želi da povrati političku vlast, mora se vratiti svojim korijenima i ponovo početi da zastupa interese radnih ljudi. To znači da fokus mora biti striktno na stvaranju dobrih, sigurnih, produktivnih poslova za radnike bez diplome. Sve veći osjećaj ekonomske nesigurnosti, erozija srednje klase i nestanak dobrih poslova u regionima koji zaostaju glavni su razlozi za uspon krajnje desničarskog populizma. Samo preokretom ovih trendova ljevica će moći da bude ubjedljiva alternativa.
Problem je u tome što stare strategije ne funkcionišu. Industrijski radnici koji su se pridružili sindikatima činili su srž podrške ljevičarskim partijama u prvim decenijama poslije Drugog svjetskog rata. Oni su takođe bili temelj srednje klase.
Danas, u Sjedinjenim Državama i Evropi udio radnika zaposlenih u industriji stalno opada. Najveći dio radne snage zaposlen je u uslužnom sektoru. Kada je Bajden preuzeo dužnost u januaru 2021, udio proizvodnje u ukupnoj zaposlenosti u SAD već se smanjio na 8,5%. A danas je pao ispod 8,2%, uprkos svim naporima njegove administracije da oživi industriju. Neke evropske zemlje, poput Njemačke, imaju veći udio industrijske zaposlenosti, ali nijedna od ovih zemalja nije uspjela da tokom vremena izbjegne pad.
Stranke ljevice još nisu u potpunosti prepoznale ovu činjenicu. Sva njihova priča o ponovnom zapošljavanju, konkurentnosti, digitalizaciji i zelenoj tranziciji ne zvuči realno kada su poslovi u pitanju. Ni politika protekcionizma kada je riječ o Kini nije rješenje. Strategije koje se fokusiraju na proizvodnju imaju znatno su manje politički privlačne u situaciji kada većina radnika nije u industriji i nema realnih izgleda da se tamo zaposli.
Tu su i problemi sa redistributivnim politikama. Postoje jaki argumenti za progresivniji poreski sistem i podizanje poreskih stopa za one sa najvećim prihodima. Povećanje socijalnih davanja i poboljšanje socijalne zaštite bilo bi od pomoći, posebno u SAD, gdje su mreže socijalne zaštite i dalje slabe. Međutim, novčana davanja ne nadoknađuju radnicima gubitak dostojanstva i društvenog priznanja koji su produkt nestanka dobrih poslova. I ne mogu da poprave slom u društvenom životu koji nastaje kada se fabrike zatvore ili presele negdje drugo.
Ljevici je potreban ubjedljiv program za stvaranje dobrih, produktivnih radnih mjesta u cijeloj privredi - naročito u regionima koji zaostaju i za radnike bez fakultetske diplome. Ciljna grupa za takav program nije radnik u automobilskoj industriji ili čeličanama, već onaj u sektoru njege ili maloprodaje.
Pored toga, inovacije koje su pogodne za rad moraju biti u centru ovog programa. Povećanje zarada i istovremeno povećanje broja radnih mjesta zahtijeva organizacione i tehnološke inovacije koje povećavaju produktivnost manje obrazovanih radnika. Za razliku od automatizacije i drugih oblika tehnologije koji služe za uštedu radne snage, inovacije pogodne za rad pomažu običnim radnicima da obavljaju širi spektar složenijih zadataka. Primjer su digitalni alati koji omogućavaju stručnost.
Pošto inovacije i produktivnost igraju centralnu ulogu u ovoj agendi, čini se da su sada potrebne politike slične uspješnim industrijskim politikama iz prošlosti. Možemo to nazvati industrijskom politikom za sektor usluga - ili, još bolje, produktivnom politikom za radnike. To se nadovezuje na postojeća međusektorska partnerstva na lokalnom nivou i inovativne programe na nacionalnom nivou, ali sa fokusom na usluge i tehnologije koje su pogodne za manje obrazovanu radnu snagu. Moje kolege i ja smo predložili opcije za takve programe u SAD, Francuskoj i UK.
“Nova ljevica” se mora direktno suočiti i sa novom strukturom ekonomije i sa imperativom produktivnosti. Tek tada će postati istinski politički pokret budućnosti i kredibilnu alternativa krajnjoj desnici.
Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard; predsjednik je Međunarodne ekonomske asocijacije
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
