U nedavnom komentaru, filozof Mikael Marder gleda dalje od neposrednog užasa onoga što se događa u Gazi kako bi razmotrio ontološke implikacije onoga što vidimo u snimcima ruševina koje prave dronovi dugog dometa. Dozvolite mi da ga opširno citiram:
“... Gaza se brzo pretvara u deponiju, gde su visoke zgrade i ljudska tela, ekosistemi... i voćnjaci unakaženi do neprepoznatljivosti i svedeni na organsko-neorganske ruševine. Solidarnost sa životima, mjestima i svjetovima pretvorenim u deponije zahtjeva nešto drugo osim saosjećanja. Pa šta bi to moglo biti?”
Marderov odgovor je da predloži “drugu vrstu solidarnosti zasnovanu na zajedničkom stanju biomase.” Reći “Ja sam biomasa” znači “identifikovati se s nestajućim životom,” vidjeti Gazu kao “kondenzovanu i posebno oštru verziju planetarne tendencije.”
Pretvaranje cjelokupnog života u puku biomasu - haotične gomile organske i neorganske materije - može se naći svuda, ali je ubrzano u Gazi na najsavremenijim tehnologijama razaranja. Umjesto saosjećanja, dakle, potrebna je solidarnost odbačenih, koji se usuđuju da tvrde: “Mi smo biomasa.” Ova ideja biomase odjekuje uvidom filozofa Levija Brajanta: “U doba kada se suočavamo s nadolazećom prijetnjom monumentalnih klimatskih promjena, neodgovorno je povlačiti naše razlike na način koji isključuje ne-ljudske aktere.”
Ipak, u današnjim kapitalističkim društvima, napori da se mobiliše velika većina ljudi u ime našeg zajedničkog ekološkog stanja dosljedno propadaju. Svi znamo da smo dio prirode i potpuno zavisni od nje za naš opstanak, ali to priznanje se ne pretvara u akciju. Problem je u tome što na naše izbore i pogled na svijet utiče mnogo drugih sila, kao što su pristrasno medijsko izvještavanje, ekonomski pritisci na radnike, materijalna ograničenja i slično.
U svojoj knjizi iz 2010. godine, Vibrant Matter, filozofkinja Džejn Benet nas poziva da zamislimo zagađenu deponiju, gdje ne samo ljudi, već i truleći otpad, crvi, insekti, napuštene mašine, hemijski otrovi i tako dalje, svaki igra neku aktivnu ulogu. Ova scena biomase postoji na istom spektru kao i situacija u Gazi, iako je ova druga ekstreman slučaj.
Širom svijeta, postoje brojni veliki fizički prostori, posebno izvan razvijenog Zapada, gdje se “digitalni otpad” odlaže, a hiljade ljudi radi na razdvajanju stakla, metala, plastike, mobilnih telefona i drugih vještačkih materijala iz haotičnih gomila. Jedan takav slam, Agbogbloshie, blizu centra Akre (glavni grad Gane), poznat je kao “Sodoma i Gomora.” Život u ovim sredinama je horor priča, a zajednice koje u njima žive su strogo hijerarhijski organizovane, s djecom koja su primorana da rade najopasnije poslove, u izuzetno opasnim uslovima.
Ipak, zbog toga što se ovo iskorištavanje biomase čini ekološki privlačnim (pod zastavom “reciklaže”), ono savršeno odgovara zahtjevima moderne tehnologije: “U tehnološkom dobu,” piše filozof Mark Vretal, “najvažnije nam je dobiti ‘najveću moguću upotrebu’ od svega.” Uostalom, cijela poenta štednje resursa, reciklaže i slično je da se maksimalno iskoristi sve.
Krajnji proizvodi kapitalizma su gomile smeća - beskorisni kompjuteri, automobili, televizori, videorekorderi i stotine aviona koji su našli svoje posljednje “počivalište” u pustinji Mohave. Ideja totalne reciklaže (u kojoj se svaki ostatak ponovo koristi) je krajnji kapitalistički san, čak - ili posebno - kada se predstavlja kao sredstvo za očuvanje prirodne ravnoteže Zemlje. To je još jedan dokaz kapitalističke sposobnosti da prisvoji ideologije koje izgledaju kao da mu se suprotstavljaju. Međutim, ono što čini eksploataciju biomase drugačijom od kapitalističke logike je to što prihvata haotičnu pustoš kao naše osnovno stanje. Iako se ovo stanje može djelimično iskoristiti, nikada se ne može ukinuti.
Kako Marder kaže, biomasa je naš novi dom; mi smo biomasa. Fantazija je misliti da se takva okruženja mogu napustiti i zamijeniti životom u nekom idiličnom “prirodnom,” ekološki održivom okruženju. Taj lak izlaz nam je nepovratno izgubljen. Trebalo bi da prihvatimo naš jedini dom i radimo unutar njegovih granica, možda otkrivajući novu harmoniju ispod onoga što izgleda kao haotična gomila. Ovo će zahtjevati od nas da budemo otvoreni za objektivnu ljepotu različitih nivoa stvarnosti (ljudi, životinje, ruševine, propadajuće zgrade) i da odbacimo hijerarhijski poredak estetskih iskustava. Jesmo li spremni za to? Ako nismo, zaista smo izgubljeni.
(Project Syndicate)
Bonus video:
