„Niko nije mogao da vjeruje da će se pred sami početak 21. vijeka, na starom kontinentu desiti progon i egzodus jednog naroda“, počeo je dobro svoje saopštenje predsjednik Skupštine i ideološki lider parlamentarne većine, Andrija Mandić. Jer, bio je to egzodus, iseljeno je ili prognano oko 250 hiljada ljudi, a ubijeno ili nestalo blizu dvije hiljade, od kojih su 677 bili civili. Zločin se desio na Starom kontinentu, u komšiluku, Hrvatskoj, i bilo je na pragu 21. stoljeća, tačnije u ljeto 1995.
Očekivano, u nastavku obraćanja izostalo je suočavanje sa korijenima i uzrocima pomenutog egzodusa, sve se svelo na patetičnu kuknjavu nad zlom sudbinom Srba koje su mrske zapadne sile, kroz istoriju, pokušale da ugase - „ali, uprkos svemu, mi smo i dalje tu". Mandićevo obraćanje crnogorskoj javnosti kulminiralo je nacionalnim delirijumom: „Pamtimo. Za srpski narod ne postoji smrt“!
A da spiker AM ima makar malo ličnog dostojanstva i odgovornosti, povodom 4. avgusta i „Dana sjećanja“ izvinio bi se prvo samim Srbima. Posebno onima čiji su bližnji izgubili živote, a mnogi od njih i domove. Da su ga godine, kako se sam nedavno pohvali, učinile mudrijim, posebno sa mjesta šefa parlamenta, Mandić bi u obraćanju pomenuo i egzodus Hrvata - prije Bljeska i Oluje. Jer se radi o istom ratu i žrtvama iste politike. Tih stradalih, i od Mandića, Bečića, Jokovića, zaboravljenih Hrvata, do te 1995. bilo je preko 15 hiljada. Što je i logično, jer je invazija Miloševićeve vojske i paravojske na Hrvatsku, kojoj je tadašnji Mandić držao palčeve, trajala duže od tri godine! Skoro polovina hrvatske teritorije je bila okupirana, čitavi gradovi sravnjeni sa zemljom, a granate su u jednom momentu pale i na Zagreb. Ako ne zbog sebe, a ono radi države koju predstavlja, Mandić je dakle morao spomenuti i egzodus skoro 700 hiljada Hrvata koji su (prema podacima hrvatskog vladinog Ureda za izbjegle i prognane) od 1991. do 1995. bili raseljeni širom Hrvatske i, dijelom, Evrope. Mnogi od njih se nikad nisu vratili u svoje domove, a nemali broj nikad u zemlju svog rođenja. Konačno, bilans te politike koju spiker Andrija, uz asistenciji nevoljnog Alekse i silnog Jokovića, pokušava sakriti jeste preko 200 hiljada ubijenih i dva miliona raseljenih. Među njima mnogo i Srba i Hrvata.
Mandić nije zaboravio ove druge već ih je namjerno preskočio, kako bi izbjegao suočavanje sa istinskim razlozima srpskog egzodusa iz Krajine, koji se obilježava 4. avgusta. Mnogo tražim od njega, da pljune na sebe, rekao bi mu saborac Milan K. Ili da pobijedi sebe, kaže Biblija. Da je htio ući u razloge stradanja svoje braće, Andrija M. je mogao početi obraćanje na sličan, ali istinit i vjerodostojan način. Recimo: „Niko nije mogao da vjeruje da će pred sami početak 21. vijeka, na ruševinama komunizma i Berlinskog zida, kada su svi zarobljeni narodi srednje i istočne Evrope iz sovjetskog kazamata jurnuli u demokratiju i slobodu, da će Srbi i njihov vožd odabrati put agresije i stradanja, najvećeg u Evropi poslije Drugog svjetskog rata”.
Baš sam bezobrazan. Tražim od predsjednika Skupštine da ne laže i da sa jednog tako visokog mjesta pošalje poruku građanima Crne Gore, posebno onima koji ne pamte zlo vrijeme, ili su rođeni poslije njega, da je državna politika Srbije, koju je personifikovao neki Slobodan Milošević, a zdušno podržale SANU i SPC, uvela tadašnju SFRJ u nasilnu disoluciju i četvorogodišnji krvavi rat. Čiji je finalni dio bila i Oluja, odnosno progon srpskog življa iz Hrvatske. Ali kako da od Mandića (plus Alek i Joko) očekujete istinu i činjenice kada je pomenuti Milošević bio njihov politički vođa i uzor, a nekakvi karadžići i mladići su im i danas narodni heroji?!
Dakle, prije Bljeska i Oluje, koje Hrvatska slavi a Srbija žali, desila su se tri rata zbog lakog obećanja i opasne prijetnje da će svi Srbi, milom ili silom, živjeti u jednoj državi! Iako je SFRJ na koju su krenuli tenkovima (da bi je onda i razorili) bila baš to - najveća Velika Srbija koja je ikad stvorena.
- Ko se lati mača od mača će poginuti - kaže Isus jednom svom učeniku u nekom od Jevanđelja, što bi veliki vjernik i pravoslavac AM morao znati. I time objasniti šta se desilo kada se „rat vratio kući“. A mač onom ko ga je potegao. Srbija je prvo morala da otvori domove, sportske sale, napuštene fabričke hale, za 250 hiljada sunarodnika koji su izbjegli ili bili protjerani iz Hrvatske. Da bi nakon par godina, na gotovo istovjetan način, iz istih razloga svakako, Srbija izgubila dio teritorije, Kosovo, a par desetina hiljada Srba je izbjeglo i sa tog područja.
Prošle su decenije, Mandić se ništa nije promijenio. Zvuči morbidno da isti čovjek personifikuje i propagira politiku koja je koštala Srbe toliko mnogo. I ljudi i teritorija. Vjerovatno bi to bila nevažna politička činjenica da je Mandić ostao politički marginalac, što bi se i desilo da zlokobna politika devedesetih nije postala zvanična ideologija aktuelne vlasti Srbije. Umjesto slogana „svi Srbi u jednoj državi“, sada slušamo narativ o „srpskom svetu“, istina tenkovi se još ne izvode na ulice, ali se Vučić hvali brojem aviona i modernizacijom vojske. I svako malo, ničim izazvan, poručuje kako je Srbija spremna da brani svaki pedalj svoje teritorije i svakog Srbina. Istovremeno, srpski premijer Vučević, u inauguralnom govoru, žali za izlazom na more, odnosno Crnom Gorom. Da je nje, reče, „mnogo lakše bi dobijali ono što treba da dobijamo. I lakše bi odbranili Kosovo“!
Takvom politikom i propagandnim narativom, zvanična Srbija, ista ona SPC i Akademija nauka, Mandić i ostale političke marionete iz regiona, opet guraju srpski narod u ćorsokak, iako su im usta puna brige za sudbinu istog tog naroda. To se zove manipulacija, s ciljem odbrane vlasti, makar i po tu, najveću cijenu. Kao što je Ranko Krivokapić govorio da Milo opasno dijeli Crnu Goru kako bi je nesmetano pljačkao, tako i Vučić sa svojim prvacima - drži Srbe u snovima o veličini, pravednosti, snazi, žrtvi, dok zemlja Srbija tone u sve veće podjele, nacifikaciju, korupciju, neslobodu, a njena ekonomija i standard građana zaostaju za Rumunijom, a kamoli nekom od starih članica, osnivača Evropske unije.
Zato je i za Mandića, a posebno za narod kome se obratio povodom 4. avgusta, bilo mnogo ljekovitije da je samo rekao: Iz dubine srca molim za oproštaj! Za sve ono, dakle, što su Milošević i njegovi pomagači uradili srpskom narodu, na pragu 21. vijeka. Samo ta jedna rečenica bi Srbima mnogo više pomogla u shvatanju realnosti i sagledavanju budućnosti, nego Andrijino krečenje istorije, neistine i spinovanja kojima „svoj“ narod drži u zabludi i mamurluku.
Ali, očito, lider Srba u Crnoj Gori ne mari mnogo ni za svoje, ni za tuđe. Mandićeva oluja je potpuno usisala Bečića, Jokovića, Danilovića i ostale navodne građanske lidere. Spajić i Ibrahimović su pobjegli s časa, iako je i to jasan politički stav jer - ćutanje je odobravanje. Nakon Jasenovca, ovo je bio novi atak na dobrosusjedske odnose sa Hrvatskom, čime se neprijateljstvo sa partnerom u NATO-u i članicom Evropske unije, samo produbljuje. Samim tim, uključenje Crne Gore u zlatni klub EU - sve više ostaje sanak pusti.
Bonus video:
