„Čekate li da pomremo?” - ovo cinično pitanje, postavljeno Vladi Crne Gore i premijeru Milojku Spajiću, nedavno se našlo na jednom od transparenata sa kojima su bivše radnice (i poneki radnik) „Košute“ stigle u mjesto Kruševo ždrijelo, tamo gdje već četiri mjeseca povremeno zaustavljaju saobraćaj na relaciji Cetinje-Podgorica da bi skrenule pažnju na sebe i izboksovale plate koje im se odavno duguju.
Mi koji duže pamtimo odmah prepoznajemo ovaj brutalni, neumiveni, narodski politički glas prevarenih radnica koje su se od devedesetih godina prošlog vijeka očajnički opirale tranzicijskim gilipterima koji su ih metaforički i doslovno izbacivali na ulicu; glas iz kojeg izbijaju endemsko nepovjerenje prema elitama, u koje kao da se slilo vjekovno iskustvo poniženih i uvrijeđenih, i tvrda, očajnička vjera u dostojanstvo rada, zaostala iz vremena kada smo u školskim horovima pjevali „Internacionalu” - Tražimo zarađeno, a ne milostinju! Sve je, zapravo, uvijek slično kad stvarnoj, većinskoj ženi prekipi, a prekipi joj samo onda kad mora da prekipi, kad ostane bez igdje ičega, ili dobije šamar u lice - uvijek su tu ta slična, uglavnom majčinska tijela, sa otečenim nogama u papučama, izrascima neofarbane kose, cigaretama među zubima, rasuta po prašnjavim pločnicima, koji im ne priliče, na kojima nikada ne bi trebalo da traže ne samo ono što su zaradile, već ni sve ono bez čega se život ne može nazvati dostojanstvenim.
Finale u Kruševom ždrijelu
Moguće je da je protest u Kruševom ždrijelu posljednja, već odocnjela epizoda turobne tranzicijske socijalne sapunice na temu ponižavanja crnogorskih radnica zaposlenih u socijalističkim „ženskim fabrikama“. Zato i pitanje sa transparenta možda uopšte i nije cinično: mnoge bivše radnice tih fabrika u međuvremenu su zaista umrle sa istim osjećanjem nepravde koje je i bivše radnice „Košute“ dovelo u Kruševo ždrijelo.
Rješavanjem zahtjeva bivših radnica „Košute“ možda bi se stavila tačka na mučno istorijsko poglavlje o tranzicijskom ponižavanju radnica socijalističke ženske industrije, ali ne i na priču o političkoj smrti „običnih žena“ - ta priča daleko je od kraja, trenutka kad više neće biti razloga da se postavlja isto pitanje - Čekate li da pomremo?
„Običnim“ ženama, dakle, ne prijeti samo biološki nestanak koji bi, kako stvari stoje, lako mogao preduhitriti pravdu. Ženskoj većini, hiljadama običnih žena u Crnoj Gori prijeti još jedna - politička smrt. Njihove potrebe, one koje se tiču materijalnih uslovnosti njihovih života, više nemaju politički okvir u kojem mogu biti artikulisane kao politički legitimni zahtjevi. Protest u Kruševom ždrijelu liči na očajnički, usamljenički gest jer ove žene nemaju ni političku platformu ni političke saveznike. Lijevih političkih partija, koje bi im bile prirodni saveznici, nema nigdje na vidiku. Borkinja za prava žena, koje su njihov drugi, ili možda prvi prirodni saveznik, ima na vidiku, ali kao da ih nema - njihove političke agende zatrpane se drugim pitanjima, za ovakve ženske potrebe u njima nema mjesta.
Realno ili simboličko žensko
Ono što savremene borkinje za prava žena (uglavnom) prepoznaju kao legitimna ženska pitanja korespondira sa logikom noliberalnog kapitalizma i njegovim interesima u odnosu na žene. Tu neoliberalnu feminističku logiku lijeve feministkinje nekad opisuju kao poricanje ženskog Realnog i trijumf ženskog Simoličkog. O tome, između ostalih, piše i britanska feministkinja i spisateljica Nina Pauer u knjizi „Jednodimenzionalna žena“ (2009): vrijeme u kojem živimo ona ovdje opisuje kao - „vrijeme žena simbola“.
Zvuči komplikovano, ali zapravo je jednostavno za shvatiti. Ideja je sljedeća: žene se varaju ako misle da su im najvažniji pristojni životni uslovi i socijalna briga države, ako ne mogu same da ih stvore - ne, ono što im je najpotrebnije su simboličke intervencije, promjena simboličkih, označiteljskih poredaka i uklanjanje rodnih kulturnih barijera. Kada se njih oslobode, za njih više nema zime.
Pristajanje na ovakvu ideju traži visoku sposobnost za poricanje realnosti i odsustvo elementarnog osjećanja pravednosti. U crnogorskom kontekstu, to bi, otprilike, izgledalo ovako… Materijalni uslovi života običnih žena ne spadaju u korpus ženskih pitanja i zato ne moraju da zanimaju političarke, ali politička participacija žena mora da zanima obične žene, i to ne zato što će se političarke založiti za njih, već zato što će one svojim ulaskom u politiku „promijeniti svijest“ i simbolički „ohrabriti“ obične žene za sličan poduhvat, iako je jasno kao na dlanu da će od te „promjene svijesti“ najverovatnije profitirati samo i inače privilegovane žene, dok će za njih same političke i ostale visoke karijere (ako ih uopšte zanimaju) ostati dostupne koliko i vrh Mont Everesta; kao što je potpuno jasno i to da su političarke zapravo žene koje ganjaju svoje privatne karijere predstavljajući se kao predstavnice „svih žena“ koje, međutim, niko nikad nije pitao da li im je važno da žene sjede u Parlamentu i drugim političkim tijelima i tamo zarađuju plate o kojima one mogu samo da sanjaju.
Totalni obrt
Za samo nekoliko decenija, tranzitirajući od materijalističkog i socijalističkog u neoliberalni kulturno-identitetski feminizam, napravili smo totalni zaokret u pogledu razumijevanja sadržaja borbe za rodnu jednakost. Ulazak na međunarodni, zapadno-feministički i demokratski politički i rodno-politički kolosjek platili smo odbacivanjem ženskog Realnog, odricanjem od solidarnosti i poricanjem očiglednih istina o klasnim, obrazovnim, zdravstvenim, starosnim i ko zna još kakvim ograničenjima koja mnoge žene čini nužno zavisnim od podrške države. Ovdje, u ovom vozu u koji smo se ukrcali ponekad moramo da suspendujemo zdrav razum - kako bismo drugačije mogli da povjerujemo u takve besmislice kakve su tvrdnje da sve žene imaju jednake šanse u „tržišnoj utakmici“, ili da su običnim ženama od pristojnih i sigurnih plata, socijalne zbrinutosti, institucionalne pomoći oko podizanja djece ili zdravstvene zaštite zapravo važniji rodno korektan jezik, kulturno-identitetska pitanja i sve ono što se odnosi na tzv. politiku priznanja, način na koji je žena vidljiva u kulturnom označiteljskom poretku.
Žensko Realno nije imalo kud: moralo se zavući u političku mišju rupu pod naletom ovakvih ideja. Povremeno, kao što se to događa ovih dana u Kruševom ždrijelu, pokulja napolje, izlije se na vreli asfalt, provali u žensko Simboličko i razotkrije svu njegovu socijalnu aroganciju, neistinitost i hipokriziju. Dobro je da ga ponekad vidimo i da ga se sjetimo jer politički diskurs zaista ima moć da učini nevidljivim i nerealnim i nešto tako realno kao što su hiljade običnih žena koje svakog dana srećemo. Ali, to na kraju ipak samo povećava političku frustraciju - pitanje političke legitimizacije ženskog Realnog biće u ćorsokaku dokle god se ne pojave politički saveznici, i to ne samo oni iz redova borkinja za prava žena.
(ROZA - Portal za feminističke i lijeve politike)
Bonus video:
