Godine 1979. završavao sam drugi razred tuzlanske Gimnazije. Opipljiva iskustva svijeta svodila su se na jugoslovensku unutrašnjost. Ali iskustva neprestanog čitanja i slušanja muzike razvila su u meni živi, veliki, unutrašnji svijet. Sudar palanačkog socijalizma koji me je okruživao i beskrajnog univerzuma tekstova, ritmova i melodija proizveo je čežnju za predjelima u kojima su ti tekstovi i pjesme nastajali. Ta čežnja tinja u meni skoro pola vijeka, sve do danas.
Valja napomenuti da je Azra te godine objavila prvi singl. Balkan se vrtio po omladinskim emisijama. Više sam volio drugu numeru - A šta da radim. Azra je zapravo bila drugo ime čežnje za svijetom divlje slobode, jezičko-muzički kod za nadobudni prezir mladih ljudi spram palanačke dosade. Osjećali smo da se nešto epohalno događa. Ali za to nismo imali dokaze.
Daleko od našeg intelektualnog horizonta, dokaze je upravo te godine pružio francuski filozof Žan-Fransoa Liotar. Vlada kanadske pokrajine Kvebek naručila mu je studiju u kojoj se sve vrti oko prastarog filozofskog pitanja - šta možemo znati? Već je postojao pojam postmoderne. Među prvima ga je oko 1870. upotrijebio engleski slikar Džon Votkins Čepmen, zahtijevajući da englesko slikarstvo bude još modernije od francuskog impresionizma - da bude postmoderno. Od tada je pojam upotrebljavan u raznim prilikama poprilično proizvoljno.
Ključna knjiga
Liotar ga stavlja u centar svog razmatranja ali i na korice knjige: Postmoderno stanje - izvještaj o znanju. Mnogo kasnije, čitajući njemački prevod sa francuskog, shvatio sam da je francuski original La condition postmoderne na njemačkom postao „Postmoderno znanje“, a na engleskom, ruskom, španskom i srpskom ostao vjeran originalnom naslovu.
U knjizi je Liotar najavio “kraj velikih priča” ili „velikih projekata“. Za razliku od mitova koji objašnjavaju prošlost, prema Liotaru „velike priče“ su obećanja modernog doba koja ciljaju u budućnost. Hegel, pa njegov sljedbenik Marks, zasnovali su misaone sisteme koji bi trebalo da budu univerzalni i da se ostvare u budućnosti. A šta se desilo? Liotar smatra da je ideja moderne tokom njenog navodnog ostvarenja „razorena i likvidirana“. To se dešava prije svega trijumfom kapitalističke tehnološke nauke, koja se širom svijeta uzdigla do sveprisutne forme znanja. Liotar se pobunio i protiv drugog „velikog projekta“ - „vladavine istine“ u dogmatskom marksizmu koji svoju „istinu“ nameće heterogenosti i pluralnosti čovjekovog svijeta.
Možda je na Zapadu Liotar postao samo još jedan junak feljtona i filozofskih diskusija. Ali za svijet u kojem sam ja živio on je bio neka vrsta vidovitog uma. U osmoj deceniji prošlog vijeka - između Titove smrti i smrti Jugoslavije - naša “velika priča” je zaista implodirala. Potom je nastavila svoj život u mnoštvu malih priča koje nisu u hijerarhijskom odnosu.
To su za moju generaciju zaista bile formativne godine. Kreativna eksplozija - neviđena stvaralačka sloboda - okončana je pravim eksplozijama granata koje su ubijale ljude, ali je to nagovijestilo i smrt dodirnute slobode.
Postmoderna kao generacijska parola
U deceniji uoči jugoslovenske katastrofe, koja je na Zapadu imala ukus trijumfa sa padom Zida i kojoj je nalijepljen imbecilni Fukojamin naslov Kraj istorije, čitao sam i Liotarove tekstove. Malo toga sam zaista razumio. Više su mi odgovarali filozofi Frankfurtske škole, od Benjamina preko Adorna do Markuzea. I naravno Niče. A Liotarovi savremenici poput Gliksmana pisali su pitkije.
Ipak, kroz studentske kafane, na žurkama, u pauzama između predavanja, počeli smo samorazumljivo izgovarati riječ “postmoderno”, ne mareći za njeno zamršeno i protivrječno nasljeđe.
U krugovima u kojima sam se kretao - mlada sarajevska književna scena - bio je to skoro borbena parola protiv stare zagušljivosti: postmoderna umjetnost.
Uštogljenost sistema, ruralna pseudopartizanština, bezočni šićardžijski karijerizam partijaca, beskonačno ponavljanje fraza, s jedne strane. Svjetlucavi izlog Zapada sa druge. Sex & drugs & rock’n’roll. I knjige. Od Pinčona do Ostera. Od Nabokova do Koena. I filmovi. I umjetnost koja provocira koketirajući sa pornografijom.
Nije to bilo mnogo drukčije na Zapadu. S tim što je, za razliku od Jugoslavije, Zapad zaista ispunio društvene pretpostavke koje su Liotaru bile pred očima - postindustrijsko, atomizovano društvo koje ulazi u fazu kada su “velika obećanja” moderne potrošena. A Jugoslavija sa svojim hibridnim socijalizmom nije bila ni čestito modernizovana.
Peter Engleman, istočnonjemački filozof i disident, kojeg je sedamdesetih od DDR-a otkupila Zapadna Njemačka, među prvima je shvatio veliku razliku između Liotarove filozofske intencije i inflatorne upotrebe atributa “postmoderno”. Arhitektura, muzika, književnost, filozofija, politika, hrana, moda, skoro sve oblasti ljudskog djelovanja dobijali su tu etiketu. Engelman je u jednom svom tekstu rekao: “Prema vulgarnoj sociologiji i marksizmu taj pojam nudi brzu orijentaciju te uređuje svijet baš kako smo navikli, na prije i poslije. Sa jednostavnim 'post može da se kritički ogradi od svega prijašnjeg i u isto vrijeme da se osjeća mnogo bolje, ne zahtijeva se dodatna refleksija“.
Sjećam se oduševljenja mlade umjetničke scene činjenicom da je Ilona Štaler zvana Ćićolina - niko nije nikada izgovorio jezički korektnu transkripciju Čičolina - osvanula na stranicama jednog književnog časopisa kao staklena figura u snošaju sa svojim američkim ljubavnikom i umjetnikom Džefom Kunsom. Kuns je veličao konzumeristički kič, a „ćuftica“ - to je prevod za italijansku riječ Ćićolina - bješe mađarska imigrantkinja, italijanska političarka, porno zvijezda i - postmoderna ikona.
Zapravo, smatrali smo taj svjetlucavi estetski bućkuriš, to slavljenje eklekticizma i vulgarnosti nagovještajem sjajne budućnosti. A budućnost je došla uglavnom kao kazna, a ne kao ispunjenje nedozrelih snova.
Trebalo je pažljivije čitati Liotara.
U potrazi za Postmodernim stanjem
Liotarove knjige su izgorjele u mom granatiranom pa opljačkanom bosanskom stanu proljeća 1992. Potom sam njegove tekstove čitao na njemačkom. Pošto je danas tačno sto godina od Liotarovog rođenja, odlučio sam da vidim da li je najslavniji filozofski kum slavnog pojma prisutan u beogradskim knjižarama.
Avgust u Beogradu umije da bude vreo. Tako je i jutros. Izlazim iz tramvaja kod SKC-a. Ulazim u knjižaru koju bije glas da je najsnabdjevenija u gradu. Za razliku od mnogih drugih ona još uvijek ima poseban ćošak za poeziju. Nije neki izbor, ali to je više od potpunog iščezavanja lirike iz velikih knjižara i ovdje i na Zapadu.
Odmah pored je regal na kojem piše FILOZOFIJA.
Mlada prodavačica me pita kako može da mi pomogne. Izgovaram ime čovjeka za kojeg nikada nije čula. Žan-Fransoa Liotar. Traži pod L. Nema. Traži u pametnom telefonu zakopčanom za digitalni registar isporučivih knjiga. Nema.
„Da pokušamo sa naslovom?“, pita. „Postmoderno stanje“. Nema.
Tako je bilo u još nekoliko knjižara.
Postmoderno stanje je još 1975. nagovijestio austrijski filozof Paul Fajerabend sa svojom provokativnim sloganom - Anything goes (na njemački se to prevodi kao „Radi šta hoćeš“).
U knjižari „Ivo Andrić“ na Knez Mihailovoj su to shvatili doslovno. Iznad izloga je još uvijek ispisano da je to Knjižara Srpske akademije nauka i umjetnosti. Kao student sam tu pronalazio najbolje knjige. Sada su u izlozima pored knjiga školske torbe i razne drangulije. Nema Liotara, ali ima knjiga o Adidasu ili o vodećim modnim firmama.
Prošetao sam do Doma omladine. Tamo je osamdesetih bila knjižara Tačka u kojoj sam umio pročitati cijelu knjigu za koju nisam imao para. U knjižari koja je sada tu izložene su i stare knjige. Dama koju pitam za Liotara ne gleda me začuđeno, očito zna o čemu se radi. Izvlači Liotarovu knjigu „Raskol“, prevedenu 1991.
Postistina kao sudbina
Nema obnovljenih izdanja. Savjetuje me da pokušam na nekoj od platformi na internetu.
Liotar ne stanuje ni u najpoznatijoj beogradskoj knjižari „Geca Kon“. Nema ga ni u izlogu Francuskog instituta. Tamo su ispričane prigodne priče o ženama na olimpijskim igrama.
Da nije bilo postmodernizma, ne bismo završili u zagrljaju postistine. Svaki dan se suočavamo sa pluralizmom jezičkih igara iznad kojih ne postoji metainstanca koja će prosuditi šta je istinito, a šta ne. Liotar je umro 1998, na pragu digitalne ere koja je u potpunosti ostvarila njegove teze. Diskurzivna ostrva u beskrajnom arhipelagu o kojima je on govorio jesu na društvenim mrežama takozvani mjehurići, sobe odjeka, bezbrojne digitalne zajednice koje za sebe odlučuju šta je njihova istina, a sve drugo ignorišu kao neznanje ili napadaju kao laž.
Marksističke i pseudomarksističke „velike priče“ su same sebe prožderale. Ali ostala je jedna priča koja proždire sve ostale. To je znanje organizovano kao tehnologija. Ono se pretvara u moć i profit. Znanje je samo ono što uvećava korist. „Nepotrebna“ znanja kao što su poezija, filozofija, umjetnost, potiskuju se na društvenu marginu. Ljudski odnosi koji nepotrebno usporavaju smrtonosni hod utilitarnosti takođe postaju suvišni. Prijateljstvo, ljubav, solidarnost, razigranost umjetnosti, komšiluk, porodica, zdrava okolina za djecu postaju anahrone utopije.
Peter Engelman nudi nam utjehu kada kaže da pojam moderne ne treba izjednačiti sa njenim vrijednostima. To je plemenit pokušaj prenošenja slobode, jednakosti i bratstva preko šarene postmoderne močvare današnjice.
Od Ćićoline do Stoye
Ono što nije masovna zabava sa ukusom krvi ili seksa više nema legitimno pravo na postojanje. Tako najprizemnije misli spakovane u knjige zauzimaju centralno mjesto u današnjim knjižarama.
Liotarovi protivnici su ga optuživali za podsticanje iracionalizma jer je detronizovao prosvjetiteljstvo i razum.
To, naravno, liči na potezanje pištolja na čovjeka koji donosi loše vijesti. Trebalo bi samo da se zapitamo, da li naš svijet pokreće turobno tehnološko znanje koje opisuje Liotar ili smo bliže Habermasovoj komunikativnoj zajednici? Francuski filozof kaže da tehno-nauka zapravo razara projekat moderne, za koji tvrdi da ga ostvaruje. Sam Liotar je sebe vidio kao čovjeka koji brani heterogenost od despotizma „velikih priča“. Čovjeka koji pokušava da spase prosvjetiteljske, emancipatorske impulse od kraha velikih obećanja.
Slobodu u stvaralaštvu koje je ponudila postmoderna književnost prihvatio sam bez oklijevanja. Ali nikada nisam imao iluziju da je loše postmoderno književno djelo na bilo koji način bolje od djela iz antičkih vremena. Ekspresionisti, futuristi ili dadaisti iz prve polovine prošlog vijeka radikalniji su, značajniji pa i zanimljiviji od mnogo toga što nam se nudi pod postmodernom etiketom.
„Neko djelo je samo tada moderno, ako je prije toga bilo postmoderno. Tako posmatran, postmodernizam ne predstavlja kraj modernizma, već njegovo rođenje, njegovo permanentno rađanje“, opominjao je Liotar. On je bio na strani avangarde, a ne akademizma ili kiča. Tri četvrtine knjiga na našim policama bile bi prema tome zapravo antimoderne, a ne postmoderne.
U beogradskim knjižarama avgusta 2024. nisam našao Liotarovo Postmoderno stanje, ali to što sam zatekao kao hitove, to što se prodaje kao alva, bilo je uglavnom potvrda njegovog sumornog proročanstva o likvidiranom prosvjetiteljstvu.
Bonus video:
