Samo tri hiljade ljudi u svijetu posjeduje bogatstvo od 14,4 biliona dolara. To je 13% globalnog BDP-a. Istovremeno, 1993. godine svjetski milijarderi su kontrolisali manje od 3% globalnog BDP-a. Od tada se ubrzava stopa rasta njihovog bogatstva i političkog uticaja.
Iz koje god da su zemlje, svjetski superbogataši imaju dvije upadljive sličnosti. Prvo, skoro svi su muškarci. Drugo, oni obično plaćaju mnogo manje poreza (srazmjerno svojim prihodima prihoda) nego zaposleni koje zapošljavaju i srednja klasa u cjelini. Koncentracija bogatstva je globalni problem koji toliko zabrinjava da se u julu G20 (grupa najvećih svjetskih razvijenih zemalja i zemalja u razvoju) formalno pozabavila njime.
Nakon konferencije u Rio de Žaneiru, održane 25-26. jula, ministri finansija G20 usvojili su završnu deklaraciju, u kojoj se posebno navodi:
„Važno je da svi poreski obveznici, uključujući pojedince sa ultravisokom neto vrijednošću, plaćaju pravičan dio poreza. Agresivna utaja poreza od strane izuzetno bogatih pojedinaca može potkopati pravednost poreskih sistema... Sprovođenje efektivne, pravedne i progresivne poreske politike ostaje izazov koji bi se mogao riješiti kroz međunarodnu poresku saradnju i ciljane reforme.”
Poreska jednakost je u srcu demokratije. Bez dovoljnih poreskih prihoda, vlade ne mogu da garantuju pružanje adekvatnih usluga, uključujući obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i socijalnu zaštitu, i ne mogu da odgovore na mnogo veće probleme, kao što je klimatska kriza (koja je već počela da destabilizuje mnoge zemlje širom svijeta) . Neaktivnost na ovim frontovima ima strašne posljedice, pa je to da najbogatiji ljudi plaćaju pravičan dio poreza - imperativ.
Deklaracija iz Rija je važna prekretnica. Prvi put od stvaranja G20 1999. godine, sve njene članice su se složile da je potrebno prilagoditi način na koji oporezuju superbogate, i obavezali su se da će to učiniti. Ovaj konsenzus nije nastao niotkuda. Zagovornici poreske pravde obavili su dosta posla u mjesecima koji su prethodili samitu.
Ove godine Brazil je postao predsjedavajući G20, a krajem februara ministar finansija te zemlje Fernando Addad pozvao me da govorim na sastanku na visokom nivou u Sao Paulu. Od mene je zatraženo da napišem izvještaj o poreskoj pravičnosti i oporezivanju superbogatih (predmet mog rada kao osnivača i direktora Poreske opservatorije EU u Parizu), a izvještaj sam podnio krajem juna radi julskog samita.
U izvještaju „Predloženi minimalni standard za efikasno i koordinisano oporezivanje pojedinaca sa ultravisokim neto bogatstvom“, predložio sam novi poreski standard koji uključuje koordinisani minimalni porez od 2% na bogatstvo tri hiljade svjetskih milijardera. Ovaj standard ne samo da bi generisao značajan prihod (oko 200-250 milijardi dolara godišnje) već bi i ispravio strukturne nejednakosti u savremenim poreskim sistemima, gdje milijarderi imaju niže efektivne poreske stope od srednje klase.
Ubjedljiva većina svjetske populacije podržava ideju pravednog oporezivanja superbogatih. Prema junskom Ipsos istraživanju zemalja G20, 67 odsto ispitanika se slaže da je ekonomska nejednakost previsoka, a 70 odsto se zalaže za princip da bogati plaćaju veće poreske stope.
Deklaracija iz Rija signalizira značajnu promjenu: svjetski lideri više ne mogu da podržavaju sistem u kojem superbogati plaćaju manje poreza od svih ostalih. Ministri finansija su se već dogovorili o važnim preliminarnim koracima za poboljšanje poreske transparentnosti, povećanje poreske saradnje i identifikovanje štetnih poreskih praksi.
Da, nije bilo političkog konsenzusa o minimalnom porezu na milijardere od 2%; nije ušao u konačni tekst. Deklaracija je morala biti usvojena jednoglasno, ali brojne zemlje i dalje sumnjaju u neke aspekte ovog predloga. Na primjer, administracija američkog predsjednika Džoa Bajdena podržava uvođenje minimalnog poreza za milijardere kod kuće, ali ne želi da ovo pitanje iznese na međunarodnu scenu.
Povratka, međutim, nema. Minimalni porez je već na dnevnom redu, i ako uzmemo u obzir istorija međunarodnih poreskih pregovora, postoje dobri razlozi da budemo optimisti u pogledu izgleda predloga. G20 je 2013. priznala da multinacionalne kompanije aktivno izbjegavaju porez. Upravo je to politički podsticaj za rješavanje ovog problema. Prvobitni akcioni plan zahtijevao je povećanje poreske transparentnosti, povećanje poreske saradnje i identifikovanje štetnih poreskih praksi - isti jezik koji se sada koristi u Riju. Prošlo je nekoliko godina, a u oktobru 2021. godine 136 zemalja i teritorija (sada 140) odobrilo je minimalni porez na dohodak od 15%.
Na sreću, ne moraju sve zemlje u svijetu da usvoje minimalni porez od 2% za milijardere (ili za ljude sa bogatstvom iznad 100 miliona dolara, ako kreatori politike odluče da to učine). Samo treba da dostignemo kritičnu masu zemalja koje se slažu oko skupa pravila za identifikaciju i vrednovanje bogatstva superbogatih, i koja definišu alate za efikasno oporezivanje milijardi, bez obzira na njihovo poresko prebivalište. Na taj način možemo izbjeći scenario u kojem superbogati bježe u poreske rajeve i stavlja se tačka na trku za najnižim ponuđačem poreza između zemalja koje se takmiče da milijarderima ponude najnižu poresku stopu.
Međunarodna poreska saradnja je značajno poboljšana u proteklih deset godina. Na primjer, uvođenje automatske razmjene bankarskih informacija značajno je smanjilo mogućnosti za utaju poreza. Već imamo alate koji su nam potrebni da natjeramo svjetske milijardere da plate svoj pravičan dio poreza. Sada je na vladama da djeluju brzo i efikasno.
Autor je profesor ekonomije u Pariskoj školi ekonomije i na Univerzitetu Kalifornije u Berkliju; osnivač je Poreske opservatorije EU
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
