Jedan moj stari drug iz novinarskog esnafa, koji je nekada takođe radio u Oslobođenju i s kojim povremeno razmjenjujem brzopotezne kućne analize dnevnopolitičkih događaja, smatra da je korupcija najveće zlo etnički podijeljenog bosanskohercegovačkog društva, dok ja držim da je to nacionalizam. Nismo raspravljali o tome ko je od nas dvojice bliže istini pošto se slažemo da su nacionalizam i korupcija lice i naličje jedne te iste medalje, gusta magla koja skriva veliku pljačku. Podrazumijeva se takođe da korupcija, poput crva koji iznutra izjeda jabuku, podmuklo razara čitavo društvo, proizvodeći bezakonje i sve dublji jaz između bogatih i siromašnih.
S druge pak strane, agresivni nacionalizam uvijek završava kao fašizam. Ne smije se zaboraviti da je u ratu koji je devedesetih vođen protiv multietničke Bosne i Hercegovine od nacionalističke ruke stradalo na stotine hiljada civila, bilo da su protjerani iz svojih domova, pobijeni i odvođeni u logore. Gotovo svakodnevna razmjena političkih granata između srpskih, hrvatskih i bošnjačkih nacionalista i danas izaziva strah od novih sukoba, pa je među onima koji su preživjeli strahote rata ideal mira u Bosni sažet u poznatoj rečenici “Samo nek’ ne puca”. Narod kao da nije previše zainteresovan za nešto bolje od toga ako bi se do boljeg išlo velikim političkim potresima i kažnjavanjem onih za koje je decenijama glasao.
“Nacionalizam - to je uvijek trudna žena”, rekao je neki mudri Talijan, što govori kako je s tim zlom teško izaći nakraj. Baš kao i s korupcijom. Običnom svijetu nije čak ni jasno šta je to, recimo, politička korupcija, najteži oblik ove društvene bolesti. Naš politički neosviješten čovjek, a to je u BiH jako brojna populacija, čuo je da je to neka krađa, ali se zbog toga mnogo ne uzbuđuje. Njegov uobičajeni komentar glasi: “Kradu naši, ali kradu i njihovi”. To naprosto nije nešto zbog čega narod ne bi mogao spavati. Sasvim drugačije emocije izazivaju javne manifestacije nacionalističke ideologije, poput postrojavanja višegradskih i bratunačkih četnika ili isticanja stadionskih parola, kao što je ona najzloglasnija među njima - “Nož, žica, Srebrenica”. Uznemirenost, bijes i zgražavanje Bošnjaka, ali i mnogih drugih ljudi, postali su prirodna reakcija na takve provokacije. Ali, one ne prestaju, rađa ih ta “stalno trudna žena” koju takvom, manipulirajući etničkim emocijama, čine lideri naroda zapadnog Balkana.
Čini se da su Amerikanci ipak osjetljiviji na korupciju nego na nacionalizam, vjerovatno zato što je dolar njihov ovozemaljski bog, pa se svaka krađa novca koji pripada državi kažnjava brzo i efikasno. Antikorupcijska kampanja američke administracije u BiH, pod kodnim nazivom “Crna lista”, usredotočena je na kriminalne radnje pripadnika nacionalističkih oligarhija. Njeni stratezi vjeruju da je to najbolji način da se takvi ljudi uklone sa vlasti i zemlja najzad prodiše. Trenutno je u centru političke i medijske pažnje “kapitalac” sa pomenute liste Milorad Dodik, autor secesionističkog scenarija za “film” za koji zna da nikada neće biti realizovan. Američki ambasador u odlasku Michael Murphy, slijedeći upute svog Ministarstva finansija, nije ga ostavljao na miru, pitajući ga jedno te isto: “Gdje su pare, Milorade?” Nije ga pitao za lično zdravlje, već u šta je skršio milijardu i sto miliona KM, svotu za koju se Dodikova vlada zadužila u posljednjih 18 mjeseci i to samo na jednoj od berzi, onoj Banjalučkoj. Dodik se, po običaju, pravi nevješt kad god se suoči s takvim i sličnim propitivanjima i tobože ne razumije o čemu to ambasador Murphy govori. Bolje reći, nimalo bezazlen američki zahtjev da javnosti položi račun on tumači kao uvredu srpskog naroda i zavjereničku namjeru međunarodne mafijaške grupe da uništi Republiku Srpsku, čašćavajući ambasadora Murphyja najpogrdnijim riječima. Baš kao i TV novinarke koje mu takođe idu na živce.
Korupcija i šverc velikih razmjera stajali su bivšeg crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića odlaska s vlasti na čijem se tronu, zajedno s partijom čiji je bio lider, nalazio pune tri decenije. Međutim, nije ga uklonila moćna američka ruka, učinili su to crnogorski birači. Za razliku od Dodika, Đukanović nije krio o’kle mu pare. Nakon uličnih protesta, na kojima je dominiralo pomenuto pitanje, primio je delegaciju penzionera, a jedan od njih ga je upitao: “A o’kle ti pare, Milo? Narod zbori da švercuješ cigarama, a mi jedva sastavljamo kraj s krajem?” “A o’kle bi ti primao penziju da ne švercujem?”, odgovorio mu je Đukanović. Duga je to i poznata priča o čovjeku koji je šverc uveo kao posao od državnog interesa. Kupio je više brzih glisera kojima mu je italijanska mafija isporučivala velike količine cigareta i tako punio državni budžet. Nekoliko puta je bio saslušavan na Sudu u Bariju, ali je uz pomoć lokalne mafije oslobođen optužbi. Oni koji su poslije njega došli na vlast, sada traže da mu se sudi u Podgorici.
Ljudi iz američke administracije vjeruju da je Dodik dospio u mišolovku njihove antikorupcijske kampanje. I da iz nje neće izaći neoštećen. Ali, ima tu jedan problem - američko pravosuđe ne stanuje ovdje, a ovo naše je sličnije pravosuđu u italijanskoj provinciji Kalabriji, koje je pod kontrolom tamošnje mafije, nego pravosuđu u demokratskim zemljama.
I ko će onda Dodiku i ostalim “kapitalcima” sa crne liste skinuti njihove korupcionaške skalpove ako se zna da su naši državni tužitelji i sudije na “bolovanju”, pod istragom ili u zatvoru? Ako u prostorije VSTV-a specijalna policija upada kao u neko mafijaško gnijezdo, onda je to kraj svake priče o jednom propalom pravosudnom sistemu.
Bonus video:
