Protiv turista se prosvjeduje, infrastrukturni kapaciteti pucaju, život u turističkim središtima postaje neizdrživ i sve intenzivnije se traže političko-ekonomska rješenja jer dugoročno stanje nije održivo. Različita se rješenja nude, ali i izbijaju bizarni klasni savezi, poput onih između ambicioznih iznajmljivača, turističkog krupnog kapitala, ne-turističkih radnika i “običnih” mještana. Kako su se pojavili i što ih pogoni?
Ima tome sad već nekih dvadesetak godina. Sjedio sam ispred kuće u malom dalmatinskom mjestu s babom i didom koji su se bavili sitnim iznajmljivanjem soba tada već nekih četrdesetak godina. Premda su tako, uz formalne i neformalne ribarsko-težačke poslove, kućni proračun popravljali već desetljećima, nije im baš padalo na pamet da zamijene uloge i sebe zamisle kao turiste. Do tog dana. Dok baba nije skupila hrabrosti i zafrkantskog elana da didu pod stare dane predloži obrat: “A šta kažeš da mi ove zime odemo malo u Češku, k’o šta Česi liti u nas dolaze?” Did nije bio naročito impresioniran prijedlogom: “Ma šta je tebi? Moš li ti zamislit’ kako je u njih kad oni plaćaju da dođu ode u nas?”
Pored izraženog nepovjerenja u estetske komponente naših komparativnih turističkih prednosti poput sunca i mora - što i ne treba previše čuditi ako si od toga mora i na njemu živio - anegdotalna replika sugerira i već nadiđenu, da kažemo pomalo pompozno, turističku paradigmu. Naime, danas je sve podložno znatiželjnom turističkom pogledu i koraku. Turizam se više ne svodi na znamenite građevine u većim gradovima, zanimljive plaže na obali i dostupna skijališta. Turistički su objekti postali i radničke četvrti poznatih gradova u kojima turisti traže autentično iskustvo, ali i provincijske regije ne baš turistički popularnih zemalja u kojima se pronalaze objekti i iskustva kojima prije nije bio pridavan značaj turističke atrakcije. Također, jeftinije avionske karte demokratizirale su donekle klasni sastav samih turista.
Ta promijenjena turistička paradigma dovela je i do onoga što se u literaturi, publicistici i svakodnevnim razgovorima naziva prekomjernim turizmom. Posljedice su nam svima poznate: ekstreman rast cijena najamnina, infrastrukturna potkapacitiranost, turističko zauzimanje javnih prostora i onih zajednice kao i skandali i ekscesi s uriniranjem i sličnim nepodopštinama koji pune naše portale u ljetnim mjesecima. Polako, ali sigurno, javljaju se i politički otpori takvom fenomenu. U posljednje smo vrijeme svjedočili nizu prosvjeda, pogotovo u Španjolskoj, protiv ovih pojava i njihovih uzroka. A ako sami niste od nekih putovanja, bilo zbog financijskih razloga bilo zbog privilegiranja komocije, mogli ste i na Instagram profilima vaših prijatelja i poznanika uočiti danas nezaobilazni “suvenir” u obliku fotografije grafita iz velikih gradova koji turistima poručuju da odu doma ili da nisu poželjni.
Protesti i prećutni kompromisi
Ti prosvjedi zasad nisu naročito masovni, ali rasprave i prijedlozi o saniranju štete visoko su na listi političkih prioriteta. Najglasniji su oni koji u turističkim mjestima i gradovima žive, ali ne žive neposredno od samog turizma. Što je sasvim razumljivo. Kao što je i razumljivo da će se oni koji od turizma žive, uključujući i ljude i državu i lokalnu samoupravu, prepustiti stihiji. Specifične ekonomije, poput naše ili španjolske, postale su toliko ovisne o turizmu da bi bilo kakav rezolutniji pokušaj regulacije izazvao snažne reakcije. A o sektorskoj transformaciji ekonomije da ne govorimo. Ne samo da smo izgubili političke kapacitete za tu razinu planiranja već i globalna podjela rada prilično “strogo” nameće niše za ekonomske aktivnosti. Naravno, daleko od toga da se ništa ne može poduzeti. Kao što sugerira Financial Times u isrcpnom članku o problemu, na raspolaganju su uglavnom, manje ili više politički izvediva, četiri rješenja ili oblika sanacije problema izloženosti prekomjernom turizmu.
Prvo se tiče kontrole i regulacije koje su na raspolaganju lokalnim samoupravama i o kojima najviše čitamo i u domaćim medijima. Radi se o strožim kaznama za ekscesne radnje na javnim mjestima, ali i regulaciji tržišta najma poput ograničavanja i zabrana AirBnB-a i sličnih platformi. Drugo rješenje, također prisutno u našim raspravama, ali i mokri san brojnih iznajmljivača, tiče se transformacije destinacija u elitne, dakle, transformacije klasne strukture gostiju. Manje ih je, a više plaćaju. Treći oblik polazi od nedostatka kapaciteta: naime, vlade bi više trebale ulagati u infrastrukturu i stambeno pitanje i tako bi se trenutno tržište oslobodilo pritiska i spustile bi se cijene najma. Četvrti, politički najbliži antikapitalističkim pozicijama i teoriji odrasta, a samim tim i najteže primjenjiv, ticao bi se destimuliranja turizma i putovanja i ograničavao bi ljude da turističke apetite zadovolje u neposrednoj blizini mjesta stanovanja. Time bi se povoljno djelovalo na klimu, ali bi i olabavio pritisak na brojne gradove i mjesta.
S obzirom na to da su treće i četvrto rješenje trenutno politički neplauzibilna i da predstoji značajan društveno-politički rad da ih se pripusti u javnu raspravu, posvetit ćemo se prvom i drugom rješenju koji su u diskusijskom, ali i operativnom optjecaju. Posvetit ćemo se zapravo paradoksalnoj klasnoj dimenziji njihovih kombinacija. Provedete li dovoljno vremena na našoj obali s ljudima koji od turizma i oko turizma žive primijetit ćete vrlo brzo neobičan prešutni klasni savez. S jedne strane su zastupljeni ambiciozniji iznajmljivači i krupni kapital koji bi htjeli privući goste višeg platežnog ranga, snobovski se odnose prema onima iz nižeg klasnog razreda i naprosto bi ih htjeli odstraniti iz vidokruga kako bi oni bogatiji došli i ugodnije se osjećali u klasno dezinficiranom okruženju. Sličan sentiment, ali različitog motiva i poriva, pokreće i one koji od turizma ne žive već rade neke druge, “normalne” poslove. I njima na neku stvar idu zapadnoevropska radnička omladina ili istočnoevropska niža srednja klasa koji ih ometaju u svakodnevnim ritualima i svojom prisutnošću, manje ili više ekscesnom, remete kvalitetu života u zajednici. I oni bi radije diskreciju koju im, i sebi i njima, pod uvjetom da im ne čiste govna, samo bogati mogu priuštiti. I njima paše malo internaliziranog klasnog snobizma za održivi turizam. I vlastiti mir.
Ta neobična klasna koalicija između bogatijih iznajmljivača i ne-iznajmljivača sve češće preuzima primat među mogućim rješenjima problema turističke industrije. Međutim, stvar se zakomplicira ako se u priču uključe manji iznajmljivači u gradovima koji preko različitih platformi iznajmljuju stanove u zgradama. Zabranom takvog oblika iznajmljivanja i stimuliranjem izgradnje elitnih hotela koji bi destinaciju učinili skupljom, ali i “prohodnijom” za domaći puk, došlo bi do klasnog srozavanja tih malih iznajmljivača i oni bi morali raditi u tim elitnim hotelima kao recepcioneri, kuhari, konobari i sobarice. Malo je reć’ da nisu baš tome skloni i da se ne bi baš oni žrtvovali za zajednicu. A uočili ste da još nismo ni spomenuli uvoznu sezonsku radnu snagu. Možete, s obzirom na sve navedene probleme oko visine najma i dostupnosti smještaja, samo zamisliti u kakvim uvjetima žive. Njihovo pravo političkog glasa ne uzima se uopće u obzir.
Kao i u svakoj drugoj industriji, smjer će se odrediti s obzirom na klasne interese i kompromise. S tim da je u turizmu situacija kompleksnija jer sama konzumacija turističke usluge u velikoj mjeri koincidira sa životima domaćih ljudi koji nisu turisti, a od turizma i žive i ne žive. Kad nekome prodaš kompjuter potpuno ti je svejedno kakve su mu svakodnevne navike i kulturne sklonosti. S apartmanom je nešto drugačije. Kompleksnost situacije nudi i bizarne oblike radničke “solidarnosti”: ne dolazite nam vi, pošaljite svoje bogataše, i mi ćemo vama naše. Internalizirajmo klasne snobizme za vaše i naše dobro. Malo karikiramo, ali ne previše: dovoljno da se tek uvođenjem kompleksne klasne strukture mogu postaviti koordinate za rješavanje problema. Jedino što tako i sam problem postane kompliciraniji. Ali to je prava politika.
Bonus video:
