Auto-put je već prerastao u put na kojem se nižu seoske škole koje zahtijevaju da se brzina smanji na 30 kilometara na sat. Samo što smo prošli isključenje za Vrnjačku Banju, možemo sebi da kažemo da smo skoro stigli. Ali to „skoro“ se oteglo. Kod mosta preko Ibra koji vodi u Kraljevo okrenuli smo lijevo, ostavljajući i most i varoš za sobom. Uskoro smo po učestalim kućama naslutili naseljeno mjesto zvučnog imena - Mataruška Banja.
Mada ono nema ni 2 500 stanovnika, naseljeno je odvajkada. Dobilo je ime po selu Mataruge, koje se spominje u turskim spisima iz 1560, a Crna Reka - riječ je o ovdašnjem zaseoku - spominje se još u povelji Stefana Prvovjenčanog, izdatoj 1220. u obližnjem manastiru Žiča.
Ibar oslobađa izvor
Stižemo ispred iznajmljenog apartmana. Mada avgust skoro nepodnošljivim plamenim jezicima palaca vazduhom, odlučujemo da se prošetamo banjskim parkom.
Već na prvim koracima je jasno da je Mataruška Banja vidjela bolje dane. Fontana „Mileva“ u parku je ukrašena ženskom figurom kakve su pedesetih godina postavljane po parkovima cijele Jugoslavije - od Opatije do Leskovca.
Ali vode nema. Iza figure kupačice, između drveća, nazirem pročelje reprezentativne zgrade koja izgleda napušteno. Poneka vila je u dobrom stanju, ostale objekte poput hotela Žiča ili Žandarmerijskog doma, samo su sjenka davnog sjaja. Posljednji udarac su im zadale devedesete i izbjeglički talas koji je zapljusnuo i banjske objekte.
Banja je zapravo nastala hirovitošću Ibra koji je 1898. promijenio tok, oslobodivši izvor sulfidne vode. Ljudi iz Kraljeva su dali uzorak vode na analizu u Beograd i dobili potvrdu da ona povoljno utiče na reumatske i kožne tegobe.
Narednih decenija mjesto se pretvorilo u pravo banjsko lječilište. Zabilježeno je da je godine 1938. ovdje boravilo 7 000 ljudi.
Drugi most
U šetnji parkom izbijemo na obalu Ibra. Desno je kej sa lijepom terasom kafea „Kapica“. Lijevo, iznad pobrđa koje se ogleda u Ibru, zalazi sunce.
Banjske hronike bilježe da je prvi, drveni viseći most izgrađen 1953, te da se srušio jula 1986. jer se na saboru Svetog arhangela Gavrila okupilo toliko ljudi, da most nije izdržao. Od 300 ljudi na mostu povrijeđeno je 116. Poslije je na njegovom mjestu izgrađen most sa čeličnom konstrukcijom.
Taj ljepotan se pružio preko Ibra. Izlazimo na njega i uživamo u pogledu na rijeku i park. Ova vrsta mostova nije za svakoga. Jasno osjećamo vibracije nakon svakog koraka. Viseći mostovi su zapravo ljuljaške iznad vode.
U parku iza mosta je hotel Termal, izgrađen 1974. On očigledno radi i to me obraduje. Lijek koji kulja iz utrobe zemlje nekom će valjati. To usred ove banjske melanholije pomalo tješi.
Zatvorimo li oči možda će da se pojave slike negdašnje banje, onakve kakva je bila kada su ovdje svoje vile izgradili imućni ljudi ili bogati Rusi izbjegli pred boljševicima. Do uva dopire zvuk violine iz muzičkog paviljona, vreva sa terase hotela Žiča. Pred bioskopom gospoda sa ufitiljenim brkovima i dame sa bogatim dugim suknjama čekaju da ih zabavi nijemi film iz 1922. godine - Nosferatu - simfonija užasa.
Banja bez ljudi
Mataruška banja je 1980. ugostila 27 000 ljudi. Naši roditelji, kao i njihovi roditelji rado su odlazili da u nekoj od banja učine nešto za tijelo i dušu. Bilo je to zlatno doba banjskog turizma, kojem će raspadom Jugoslavije doći kraj.
Ali resurs ostaje - najjača sumporna voda u Srbiji, jedna od vodećih u Evropi.
Tečnost koja vonja na pokvarena jaja stiže iz dubine veće od 1 000 metara i donosi sumporvodonik. Ali nije samo zdravstveni turizam šansa za ovaj kraj.
Pročitao sam da se od Žiče do srednjovjekovnog utvrđenja Maglič, održava turistička manifestacija Dani jorgovana. Uroš Veliki iz loze Nemanjića je, prema legendi, iz ljubavi prema Jeleni Anžujskoj duž cijele doline Ibra zasadio jorgovan.
Obilazak banje završava se posjetom restoranu „Mataruška bajka“. Tamo smo specijalitet kraljevačkog kraja - „mazalice“. Mljeveno meso se namaže na lepinju te se zapeče. Zli jezici kažu da je to u odnosu na leskovački roštilj zapravo tek hljeb koji miriše na meso. Ali o ukusima se ne raspravlja. Domaća tamjanika koju gazda nabavlja negdje u Aleksandrovačkoj župi imala je jorgovanski buke.
Troglavu u pohode
Sjutradan se uz Ibar uputimo na jugozapad. Ta klisura sve do Raške nazvana je i Dolinom kraljeva. Ljepota prirode ovdje je isprepletena sa starim pričama i istorijskim faktima.
Poslije desetak kilometara, kod ušća rijeke Lopatnice u Ibar, skrećemo desno. Put se uspinje. Još jedno skretanje lijevo i ubrzo stižemo pred hotel Mineral. To je centar Bogutovačke banje. Nazvana po selu Bogutovac, a selu je dao ime neki Bogut - to je jedno od zaboravljenih srpskih imena.
I ovdje se radi o izvoru ljekovite vode, i to na 520 metara nadmorske visine. Banja se ugnijezdila na obronke planine Troglav. Kažu da ovdje nema magle i da je vazduh jednako blagotvoran kao i voda.
Od luksuzno renoviranog hotela čovjek može da se uputi u obilazak okoline nekom od „staza zdravlja“.
Crkvicu od koje je ostao drveni zvonik zamijenila je crkva od kamena. Tih 300 metara uspona do nje isplatili su se. Umivan se na česmi i pozdravljam radnike koji dovršavaju novi plato ispred crkve. Potom sjednem u hlad i zagledam se dolje u naselje koje nema ni 500 duša.
A iza njega, okupana suncem, zelena, pa modra brda. Na horizontu se planina Stolovi usijeca u plavetnilo. Kada bih se popeo na susjedno brdo vjerovatno bih na jugu ugledao kako se na Troglav nadovezuje Čemerno.
Ne znam da li nadmorska visina od 1 100 metara, sa koje tamo pod Komovima potiče moje prezime, igra neku ulogu u tome što se ovdje, bliže nebu osjećam bolje. Ili je to osjećaj svakog čovjeka kojem se otvaraju vidici.
Kako god, šetnje ovim brdima i ljekovite kupke dolje na izvoru, preporučuju svima koji bi da srede svoje živce.
Silazimo nazad, prema hotelu. Poneka vikendica iz Titove epohe zvrji oronula i prazna. Ali ima i novih kuća, po svemu prilagođenih ovovjekovnim gostima.
Ispred hotela je česma sa nadstrešnicom. Voda ima drukčiji miris od one u Mataruškoj banji. Poslije kraćeg oklijevanja skupim šake i dugim gutljajima pijem tečnost kojoj pripisuju čudotvorna svojstva.
Niz Lopatnicu
Kada sam Dejanu, kolegi iz Kraljeva, rekao da namjeravamo da u njegovom kraju uz rijeku Lopatnicu odemo i do Bogutovačke banje, odgovorio mi je sa trunkom zadirkivanja u glasu da se u toj rijeci obavezno okupamo. I to ne samo jer se navodno radi o najočuvanijoj rijeci Srbije. Dejan tvrdi da jedno kupanje u toj vodi do te mjere popravlja raspoloženje da je to uporedivo sa pušenjem dobrog džointa. On to dovodi u vezu sa litijumom u vodi koji je, kao što se zna, aktivna supstanca u nekim ljekovima za teške psihičke smetnje.
Silazimo putem pored Lopatnice. Rijeka izgleda bezazleno. Nadomak njenog ušća u Ibar izlazi se na glavni put. Kojih stotinu metara dalje skrećemo, ovaj put na lijevu obalu Lopatnice. Prolazimo pored lijepe bašte čuvene kafane „Kod Mira“.
Nešto dalje naiđemo na Matovića vodenicu. Na području gdje su vodeničari Matovići davno zajazili vodu i upregli je u žrvanj koji melje zrno, Dragan Matović je napravio pravi mali raj. Bazen sa ležaljkama, sa jedinstvenom mješavinom plaže i seoskog domaćinstva.
Ulazimo kroz kapiju i zatičemo domaćina. On nas odvodi do vodenice. Otključava. Unutra su na zidu slike iz prohujalih vremena - vodeničarski preci.
Pada mi na pamet Dejanov opis kupanja na Lopatnici. Nažalost, nisam predvidio ovakvu situaciju. Ali ću barem da plaknem noge.
Domaćin nam kaže da slobodno isprobamo, jer je uvjeren da će onaj koji je jednom zagazio u ovu vodu opet da dođe.
Voda je prije svega hladna. U ovim tropskim danima to je pravi poklon.
Do koljena u lopatničkoj hladnoj bistrini ne mogu a da ne pomislim na ljude koji usljed suše ovih dana ostaju bez vode. Čista voda će uz zdravu hranu biti resurs budućnosti.
Dok sam izlazio iz vode, nisam osjetio nikakve psihoaktivne učinke, ukoliko ne računam zadovoljstvo izazvano hladnim dodirom. Bilo je vrijeme da se oprostimo od domaćina.
Vratili smo se do kafane „Kod Mira“. U prijatnoj bašti naručujemo po čorbu. I riblja i pileća su izuzetno ukusne, te opravdavaju dobar glas koji ovu ugostiteljsku instituciju prati Ibarskom magistralom sve do Beograda. Pogled iz bašte je fascinantan - naspram našeg stola je parkiran oklopni gusjeničar. Rekao bih da je riječ o sovjetskom modelu, višenamjenskom amfibijskom transporteru. Očekujem da će svakog časa iz kafane izaći neki lokalni junak, ući u ovo metalno čudo, upaliti motor i odbrundati kloparajući gusjenicama.
Pošto šofera nema, zaključujem da je to turistička atrakcija koja je u posljednjoj vožnji ko zna kada postavljena pred kafanu.
Prije nego što se uputimo prema Kraljevu odlazimo ponovo do Lopatnice.
To je ono od čega jesmo. Kada se rodimo, 85 odsto smo voda. Kada ostarimo taj procenat opadne na 50. Starenje bi moglo da se opiše kao isušivanje čovjeka.
Bilo bi dobro da ova zemlja ostane mlada.
Gete je znao: „Čovjekova duša/ Slična je vodi: Dolazi s neba/ U nebo ide,/ Pa opet dolje,/ Na zemlju mora./ U vječnoj smjeni.“
Ova voda je svakako najsličnija ljudskoj duši - onakvoj kakvu zamišljamo, jer je nikada nismo vidjeli. Čisti mlazevi koji teže beskrajnom Okeanu.
Bonus video:
