Pariz 2024, Igre za pamćenje i otvaranje koje je u (predvidljivom) bijesu ujedinilo sve konzervativce ovoga svijeta (dakle, veličanstveno), sve to je iza nas.
Iza Crne Gore je najgori nasup na Olimpijskim igrama do sada. Peking 2008. nije donio medalju, ali jeste entuzijazam novajlija, radost prvog učešća pod svojim imenom, vaterposliti su bili blizu, osvojili svoje prvo četvrto mjesto koje će im biti subina i na narednih nekoliko Olimpijada, bilo je stanovite nade tu i tamo, ali, prvu medalju donijeće tek naredne igre, London 2012. i veličanstveni podvig “Lavica”, ime koje su crnogorske rukometašice pošteno zaslužile tih godina. Način na koji je 2012. vaterpolistima izmakla medalja i do danas je - misterija. Nije da entuzijazma nije bilo i u susret Riju 2016. Ali tu su već počeli da rade crnogorski tradicionalni demoni...
Ipak, sa tako tužnim bilansom Pariza 2024, mora se čovjek zapitati kako bi izgledala Olimpijada gdje Crnu Goru ne bi zapao takav rezultat? I gdje bi se ona održavala?
Gdje smo mi, pravi mi? Sa svojim najuspješnijim izdancima.
Onda shvatite - naravno, u Sen Tropeu...
Uzgred, sjećam se, a izvjesno, sjetiće se toga i nešto stariji čitaoci, da je osamdesetih u nekom popodnevnom nedjeljnom terminu emitovan popularni francuski filmski serijal Žandarm iz Sen Tropea. Bili su to zabavni, veseli filmovi sa čuvenim Luj de Finom u glavnoj ulozi. Za razliku od nekadašnje mladeži koja je rasla uz žandarma iz Sen Tropea, današnja, bar u Crnoj Gori, stasava uz premijera iz Sen Tropea. I nije da nema humornih elemenata, ali teško bi se sve to moglo nazvati - komedijom.
Opet, nije da nema napretka - aktuelni premijer kaže da je sve platio on sam, tako da nećemo, kao u ranijim prilikama, morati da čekamo da se finansijeri ovakvih turističkih tura naljute i oglase naknadno, sa troškovnikom koji je uključivao i kulinarsko umijeće Gordona Remzija i fotografijama u stilu drugarske ekskurzije.
Ovaj je spreman da plati, samo da ne dođe na premijerski sat. I da ne mora objašnjavati prevaru zvanu Evropa sad 2. I ostale prevare. Eto i prve medalje - za izbjegavanje obaveza. Disciplina relativno nova, ali popularna među političarima novoga kova.
Iz Pariza nije stigla nijedna medalja, ali u Sen Tropeu, to bi bila žetva medalja... Olimpijada u Parizu bila je predstava za normalni svijet, dok je nekada mondenski Sen Trope postao topos za gubitnike. Odnosno, dobitnike iz gubitničkih zemalja. Tu briljiramo, i to ne od juče.
Premijer Prevarant (tačan kao ruska wikipedia, kako rekosmo nekom ranijom prilikom), majstor za geografiju, sigurno bi bio ozbiljan kandidat za medalju u kategoriji fiktivni autoputevi. Tu bi nastupio kao glavna zvijezda - regionalni predvodnik.
U disciplini Demagogija, i to u obje varijante (krupna i jeftina) teško da bi neko mogao da zasjeni njegovu lakoću kojom izgovara besmislice i neodržive vizije. I to sa osmjehom, što se posebno cijeni. Tu je superioran kao Nađa Komaneči nekada.
I nije on sam snaga crnogorskog prevarantskog pokreta - i ostale discipline bile bi prepune pouzdanih kandidata. On bi bio samo pravi predvodnik na antiolimpijadi u Sen Tropeu.
Ponižavanje knjige? Političar neznalica? Ko bi tu mogao da se nadmeće sa crnogorskim kandidatima. Stav Platona, a znanje bizona...
U kategoriji brzina rješavanja egzistencijalnih pitanja - ko bi mogao da se primakne našim narodnim tribunima. Jedan je nedavno eksplicitno objašnjavao da svojom pohlepom štiti svoj nacion. U ovakvom slučaju medalju zaslužuje i “štićena” nacija.
Politička neprincipijelnost, sve tri medalje idu u Crnu Goru, tu smo kao Kinezi u ženskim skokovima u vodu.
U kategoriji “brzina kojom političar uspijeva da razočara birače” premijer Spajić bi zasjenio i Juseina Bolta iz najboljih dana. Tu bi sve ostale ostavio za korak.
Sen Trope, to su naše igre: imaginacija žandarma i prevaranata...
Bonus video:
