Diskusije o klimatskoj politici obično se fokusiraju na smanjenje emisije gasova staklene bašte. Ovo ima smisla, jer je to glavni uzrok klimatskih promjena. Međutim, čak i u najoptimističnijim scenarijima se očekuje da će se globalno zagrijevanje nastaviti, što znači da postoji hitna potreba za razvojem sveobuhvatnih strategija u cilju minimiziranja ekonomskih troškova, bezbjednosnih rizika i zdravstvenih prijetnji povezanih sa eskalacijom klimatske krize.
Iako neki stručnjaci tvrde da je potpuna adaptacija nemoguća zbog značajnih rizika koje predstavlja globalno zagrijevanje, taj stav nije ispravan. Da, mjere prilagođavanja same po sebi ne mogu da ublaže najgore posljedice klimatskih promjena i hitno moramo da pojačamo napore za smanjenje emisija gasova staklene bašte. Ali bilo bi krajnje neodgovorno ignorisati potrebu za razvojem, implementacijom i finansiranjem strategija za zaštitu preduzeća i zajednica od neizbježnih efekata zagrijavanja planete.
Najbolji primjer je zaštita od poplava. One su sve češće i sve katastrofalnije, pa je važno raditi na obnovi plavnih područja i uvoditi druge proaktivne mjere. Dugoročno prilagođavanje mora igrati centralnu ulogu u projektima oporavka od katastrofe. Na primjer, umjesto stalnog popravljanja oštećenih kuća, imalo bi smisla da ih ponovo izgradimo u oblastima koja su manje sklona poplavama.
Efikasnost mjera prilagođavanja zavisi od efikasnosti mehanizama njihovog finansiranja. Razumljivo je da mnogi poreski obveznici podržavaju finansiranje obnove, ali to stvara podsticaje za izgradnju u područjima visokog rizika. Ova sredstva bi se bolje potrošila investiranjem u mjere zaštite od budućih poplava, ne samo izgradnjom novih domova u sigurnim zonama, već i ulaganjem u ciljana istraživanja i inovacije kako bi se pomoglo industrijama (naročito poljoprivredi) da se prilagode ovoj prijetnji.
Opasni toplotni talasi naglašavaju hitnu potrebu za mjerama prilagođavanja. Rekordno visoke temperature predstavljaju ozbiljne zdravstvene rizike, posebno za starije, trudnice i osobe sa hroničnim bolestima, ali zemlje poput Njemačke i dalje nerado ulažu u klimatizaciju i druge metode hlađenja vazduha. Ovi sistemi ne zahtijevaju fosilna goriva i mogu da rade na solarnu energiju, koja je tokom vrućina dostupna u izobilju.
Ekstremna vrućina je posebno opasna za one koji rade na otvorenom, pa je potrebno ažurirati zakone o zdravlju i bezbjednosti. Od kompanija treba zahtijevati da preduzmu mjere za zaštitu zaposlenih, uključujući stvaranje sjenovitih područja i obezbjeđivanje pristupa vodi za piće.
Radnici sa niskim primanjima vrlo često rade u visokorizičnim sredinama, klimatska adaptacija donijela bi dodatne društvene koristi. Ipak, implementacija ovakvih mjera je, po pravilu, moguća samo u domaćinstvima, opštinama, regionima i državama koje imaju dovoljno finansijskih sredstava i tehničkog znanja. Bez adekvatnih strategija prilagođavanja i mehanizama finansiranja, teret klimatskih promjena će pasti na građane i zajednice koji su u nepovoljnom položaju i dodatno pogoršavati ekonomsku i socijalnu nejednakost na lokalnom i globalnom nivou.
U principu, domaćinstva i kompanije treba da pristupe adaptaciji kao i bilo kojoj drugoj investicionoj odluci. Umjesto da pokušavaju da urade sve odjednom, trebalo bi da se fokusiraju na mjere koje će donijeti najveću korist, baš kao što to čini preduzetnik kada procjenjuje opcije potrošnje.
Naravno, napori vezani za prilagođavanje nailaze na brojne prepreke, uključujući neizvjesnost u vezi sa budućom putanjom klimatskih promjena i visoke troškove povezane sa modifikacijom postojećih struktura i procesa. Zbog nedostatka informacija o efikasnim mjerama prilagođavanja i načinu na koji se one mogu primijeniti u okviru postojećeg zakonskog okvira, troškovi se mogu povećati. Sve ovo može da umanji ulaganje u adaptaciju, posebno zato što se koristi mogu ostvariti samo na srednji i dugi rok.
Ipak, i vlade i privatni sektor moraju da klimatsko prilagođavanje postaviti kao prioritet. Predviđanjem rizika i preduzimanjem proaktivnih koraka za prilagođavanje svog poslovanja, kompanije bi mogle smanjiti troškove implementacije. U međuvremenu, vlasti moraju uložiti velika sredstva u izgradnju otporne infrastrukture, podržavanje istraživanja i inovacija i širenje ključnih informacija domaćinstvima, preduzećima i lokalnim vlastima kako bi im pomogle da se pripreme za različite klimatske izazove, uključujući poplave, toplotne talase i druge ekstremne vremenske prilike.
Prilagođavanje nije samo praktična potreba, ono je moralni imperativ. Iako je smanjenje efekta staklene bašte neophodno, prilagođavanje je jednako važno kako bi se osiguralo da najugroženije grupe ne snose teret razornih efekata klimatskih promjena. Stavljajući mjere prilagođavanja u centar klimatskih politika, zajedno sa ublažavanjem, možemo stvoriti budućnost koja je i održiva i pravedna.
C. Fuest je predsjednik Ifo instituta i profesor ekonomije na Univerzitetu u Minhenu;
M. Waldinger je klimatska ekonomistkinja na Ifo institutu u Minhenu
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
