Osamdesetih godina prošlog vijeka čitao sam sve što mi je dopalo ruku od svjetske poezije. Cvetajevu sam čitao malo i sporadično. Imao sam nekoliko antologija ruske poezije i, naravno, knjižicu iz Radove edicije „Reč i misao“ – „Oktobar u vagonu“.
Tek kasnije, kada sam i sam iskusio emigrantski život, djelo Marine Cvetajeve mi se otvorilo, osjetio sam da iza njenih hermetičnih i melodičnih pjesama radi veliki dar.
Maja 1922. Andrej Beli o knjizi pjesama “Rastanak” objavljuje članak “Pjesnikinja-pjevačica”: “Ako je Blok ritmičar… ako je Hlebnjikov – vladalac zvuka, onda je Marina Cvetajeva – kompozitor i pjevačica”. To je zapravo suština. Onaj koji nema sluha i ne osjeća muziku nikada neće povjerovati stihovima ove pjesnikinje. S tim što je melodija na ruskom neuporedivo ljepša i od najboljih prevoda.
Predoktobarska Evropa
Marina Cvetajeva je rođena u Moskvi 1892. Otac je bio univerzitetski profesor, a majka pijanistkinja. Njeno djetinjstvo proteklo je u znaku klavira. Za razliku od sestre, bila je talentovana. Po običajima tadašnje obrazovane klase u carskoj Rusiji, još u kolijevku su joj suđaje unijele strane jezike – francuski i njemački. U autobiografskoj prozi „Đavo“ Marina Cvetajeva opisuje kako njen brat recituje njemačku dječiju pjesmicu: “Lisice, ti si ukrala gusku/ sada nam je vrati”. Tirolske guvernante su malu Marinu plašile đavolom koji liči na njemačku dogu. Marina opisuje svoj odnos prema njemačkom jeziku, koji će se dodatno učvrstiti kada bude boravila u jednom internatu u Frajburgu.
Jedan prizor iz djetinjstva daje nam ključ za razumijevanje dubine vezanosti za taj jezik. Majka i Marinina polusestra po ocu, Valerija, pjevaju na obali Oke, pošto kod varoši Tarusa Cvetajevi imaju kuću. Pjevaju na njemačkom.
Četvorogodišnja djevojčica sluša taj dvoglas. Mnogo kasnije, 19. juna 1935. u francuskom egzilu, išibana životom, slavna pjesnikinja će zapisati: “Od tih riječi: Feuer-Kohle-Heiss-hemlich (vatra - ugalj - vrelo - potajno) u mojim grudima se razbuktavao pravi požar, kao da te riječi ne slušam nego gutam, gutam grlom usijani žar”.
Iako je studirala istoriju književnosti na Sorboni i voljela francuske pjesnike, mada je govorila i italijanski, prisan odnos sa njemačkom kulturom ostaće konstanta.
U Prvom svjetskom ratu zapisuje da ne umije da prestane da voli svoju Njemačku (Germanijo – moje bezumlje!/ Germanijo – Moja ljubavi!). Tada mlada pjesnikinja smjelo pliva protiv struje, jer je ratni patriotizam na vrhuncu, a glavni neprijatelj je – Njemačka.
Mnogo kasnije, germanofilska emotivna vezanost će se promijeniti poslije ulaska Hitlerove vojske u Prag – u njenu voljenu Češku. Tada Cvetajeva zapisuje proročke stihove: „Sagorjećeš, Germanijo, ludačka djela čineći!“.
Revolucija i egzil
Cvetajeva na velika vrata ulazi u svijet književnosti još kao gimnazijalka. U Moskvi upoznaje pjesničku elitu svog vremena. A na Krimu, na odmoru, budućeg muža Sergeja Efrona. Sa njim ima dvije kćerke, Arijadnu i Irinu. Međutim, njen erotski temperament nije poznavao konvencije braka. Imala je burne veze sa Osipom Mendeljštamom pa i sa lezbejskom pjesnikinjom Sofijom Parnok.
Dopisuje se sa svojim savremenicima. I ta pisma su literatura. Borisu Pasternaku, budućem književnom nobelovcu, piše maja 1925: “Vjernost kao samosavlađivanje nije mi potrebna (ja kao odskočna daska, ponižavajuće). Vjernost kao postojanost strasti nerazumljiva mi je, tuđa. (Vjernost kao nevjernost – stavlja sve na svoje mjesto!)”.
No, treba se sjetiti da je u pismu mužu u krvavoj godini 1917, kada nije znala da li je živ, napisala: „Ako Bog učini čudo i preživiš, slijediću te kao pas“. Ona je to zaista činila, sve do kraja.
A u pismu mladom kritičaru Aleksandru Bahrahu navodi: “A! Shvatila sam! Bolno u ljubavi je lično, slatko pripada svima. Bol se naziva ti. Slatko je – bezimeno (stihija Erosa). I zato 'dobro' nam može biti sa svakim, a bol želimo samo od jednoga”.
Svijet u kojem je rođena i odrasla doživio je slom sa boljševičkom revolucijom oktobra 1917. Slijedi građanski rat. Muž je negdje na frontu sa bjelogardejcima, ona se u Moskvi bori za goli život svoje dvije ćerke. Bijeda prvi, ali ne i posljednji put, kuca na njena vrata. 1919. je prisiljena da smjesti obje ćerke u prihvatilište jer nema čime da ih hrani. Kada se starija ćerka razboli, ona pokušava da je oporavi kod kuće. To joj polazi za rukom, ali druga ćerka umire u prihvatilištu. Cijeli život je prebacivala sebi da je izabrala život jedne ćerke i – smrt druge. Za obje nije bilo hrane. A i Marina Cvetajeva je bila u užasnom stanju.
Saznaje da joj je muž živ. Uspijeva da napusti Moskvu i sastaje se sa mužem u Berlinu. Poslije jedanaest mjeseci porodica odlazi u Prag. U oba grada ima mnogo Rusa. Cvetajeva objavljuje u emigrantskim izdavačkim kućama. Pasternaku piše u ljeto 1925. iz mjesta Všenori nadomak Praga: “Ja nemam prijatelja – ovdje ne vole poeziju, a izvan – ne poezije, već onoga od čega je ona – ko sam ja? Negostoljubiva domaćica, mlada žena u starim haljinama”. Februara 1925. rađa joj se sin Georgij, njen apsolutni miljenik.
Ona vrlo dobro zna da je u dubokoj ideološkoj podjeli Rusa ona na trećoj strani. To što je rekla za jedno svoje djelo vjerovatno važi za njeno ukupno stvaralaštvo: „Niko ga neće. Desnima je – lijevo po formi, lijevima – desno po sadržaju“.
Marina i Rajner
Iz te decenije valja izdvojiti njenu prepisku sa tada najvećim živim pjesnikom njemačkog jezika – Rilkeom. Avgusta 1925. Marina Cvetajeva mu iz Francuske, gdje se porodica seli poslije Češke, u Švajcarsku piše: „Ako ti kažem, Rajnere, da sam ja tvoja Rusija, ja ti samo kažem još jedared da te volim”.
Rajner Marija Rilke je umro decembra 1926. Prije toga je napisao „Elegiju“ posvećenu Marini Cvetajevoj Efron.
„Oni što vole ne bi smjeli, Marina, ne smiju
Toliko o propasti znati. Moraju biti ko novi”.
Potom pjesnik u stihovima opisuje zajedničku, pjesničku sudbinu: “Ovaj posao tihi… sveti se pa nas ubija”.
Na vijest o Rilkeovoj smrti Cvetajeva ostavlja jednu od najljepših epistolarnih pjesama ruskog jezika „Novogodišnje“.
“Šta da radim u ovogodišnjoj noći šumnoj,
S tom unutrašnjom rimom: Rajner je umro.“
Rilke je u svojoj Elegiji zapravo ponudio ključ za razumijevanje pjesnikinjinog shvatanja poezije. A Cvetajeva ga je pojasnila u eseju „Ep i lirika savremene Rusije (Vladimir Majakovski i Boris Pasternak)“.
Cvetajeva kaže da bi bilo dovoljno i samo jedno od ta dva imena “a ipak će sva poezija u njemu biti sadržana, kao i u svakom velikom pjesniku, jer se poezija ne rasparčava niti u pjesnicima niti na pjesnike, ona je u svim svojim pojavnostima – jedna, jedno, u svakom je – sva, isto kao što, u suštini, nema (mnoštva) pjesnika već samo postoji pjesnik, jedan isti od početka do kraja svijeta, snaga koja prima boju pojedinih vremena, plemena, zemalja, govora, lica, koja prolazi kroz to što nju, tu snagu, i nosi, kao rijeka, ovim ili onim obalama, ovim ili onim nebom, ovim ili onim dnom”.
Ovo mistično poimanje jedinstvene svjetske suštine pjesništva koje samo ima različite pojavne i jezičke manifestacije, pjesnikinja potvrđuje u svojoj poeziji. U pjesmi „Pjesnici” postavlja pitanje “šta da radim ja… s ovom bezmjernošću/ u svijetu mjera?“ I nešto dalje: “Pjesnik – izdaleka povede riječ”. A potom: “Pjesnika – daleko povede riječ”.
Cvetajevu je poezija povela u nevjerovatnu, raskošnu i tragičnu životnu avanturu. Ali cijena je bila velika. U drugoj pjesmi kaže: „Jer ako ti je glas, pjesniče, dat,/ Ostalo ti je – uzeto“.
Marina i Sovjetski Savez
U anketi jednog časopisa iz Praga Cvetajeva odgovara na pitanje šta misli o sovjetskoj Rusiji i da li je moguć povratak: „Otadžbina nije uslovnost teritorije, već nepromjenljivost sjećanja i krvi. Samo onaj koji Rusiju misli izvan sebe može da ne bude u Rusiji, da zaboravi Rusiju. Onaj u kojem je ona unutra – taj će je izgubiti samo zajedno sa životom… Liričarima pak, epičarima i pripovjedačima bajki, koji su po samoj prirodi svog stvaralaštva dalekovidi, bolje je da Rusiju vide iz daleka – cijelu – od kneza Igora do Lenjina – nego uzavrelu u sumnjivom i svarujućem kotlu sadašnjosti“. Napomenula je da se „treba diviti herojskoj sposobnosti za život takozvanih sovjetskih pisaca, koji pišu kao što trava raste ispod zatvorskih ploča – bez obzira i uprkos“. A za sebe je rekla: „Vratiću se u Rusiju ne kao 'ostatak prošlosti' već kao željen i čekan gost“.
Ona se 1928. nije htjela odreći svoje naklonosti Majakovskom koji kao zvijezda sovjetskog pjesničkog neba nastupa u Parizu. Cvetajeva je mnogo ranije – tada još u Moskvi – posvetila pjesmu Majakovskom „arhanđelu teška koraka“, kako glasi treći stih te pjesme. A u Parizu je čak javno odgovorila na pitanje šta misli o Rusiji nakon nastupa Majakovskog. Kratko je rekla: „Da je snaga – tamo“. Time je naljutila „svoju“ bjelogardejsku publiku. Ali to je bila Cvetajeva. Poslije samoubistva Majakovskog ona piše poemu u kojoj se ponavlja refren: „Hoćemo l' Serjoža? – Hoćemo Volođa!“ Tako je Marina Cvetajeva ostavila zapis o pjesnicima samoubicama koje je Rusija voljela – Sergeju Jesenjinu i Vladimiru Majakovskom. Da li je slutila da će im se i sama pridružiti?
Njenog muža Sergeja Efrona optužuju da je boljševik jer je u krugu oko časopisa Evrazija, koji među „bijelima“ zastupa prihvatanje revolucije iz patriotskih razloga – Rusiju odvaja od dekadentnog Zapada i veže za neiskvarene tradicije Azije. A to je većinu pristalica bjelogardejaca u emigraciji ljutilo više od boljševizma.
Back in the USSR
Tridesetih godina njen se muž sve više okreće Sovjetskom Savezu. Postoje indicije da je radio kao agent sovjetskog Narodnog komesarijata unutrašnjih poslova (NKVD). Ona ostaje pri svom. U jednom pismu iz 1933. kaže da emigranti mrze boljševike zato što su im oteli imanja, a ona jer mogu da Pasternaku zabrane da posjeti Marburg ili njoj da uđe u svoju rodnu Moskvu. Ni za malograđanski nacionalizam emigracije nema riječi hvale: „Oni ne vole Rusiju već spahijske guske i seoske ljepotice“. Osim toga, ona je kategorična, u svom humanističkom stavu pa zapisuje: „Ja se nigdje neću potčiniti nikakvom organizovanom nasilju, ma u čije ime ono bilo i ma s čijim imenom nastupalo…“.
Ipak, u njoj radi crv emigrantske čežnje koji je u pjesnikinji zapravo čežnja za jezikom. Njena pozicija u Francuskoj je – ćorsokak: „Ovdje sam nepotrebna. Tamo sam nemoguća“.
Taj osjećaj je pojačan izolovanošću i materijalnom bijedom porodice. Pasternak, koji se vratio u Rusiju, dolazi 1935. na antifašistički kongres u Pariz. Potresen je stanjem u kojem zatiče porodicu Cvetajevih. Ali ne zna da li da im savjetuje povratak. Cvetajeva poznaje sebe – ne umije da se udvara i da skrati jezik. Njen muž se vraća u Sovjetski Savez 1937, ruski emigranti je od tada potpuno bojkotuju. Saslušavaju je u francuskoj policiji. U zapisniku je ostalo da je Cvetajeva umjesto odgovora, na francuskom izgovarala stihove velikih francuskih pjesnika. U vozu koji će 12. juna 1939. iz Francuske poći put Rusije piše svojoj najboljoj prijateljici Ani Teskovoj u Češku da joj je najsrećniji period života bio onaj u češkom mjestašcu Všenoru. I konstatuje: „Sad više nije teško – sad je već sudbina“.
Moskovski horor
Kada je Cvetajeva kročila u Moskvu saznala je da je sestra Asja – već dvije godine u logoru. Dva mjeseca kasnije je uhapšena njena ćerka Arijadna Efron – Alja. Bilo joj je 27 godina. Iz logora se vratila 15 godina kasnije, slomljena. Nešto kasnije je uhapšen muž Marine Cvetajeve, Sergej Efron. Ona i sin su izbačeni iz dače u kojoj su živjeli.
Cvetajeva je htjela da obnovi „bratstvo“ i bliskost sa piscima svog jezika. Neki poput Pasternaka joj pomažu, ali nema druženja i dugih razgovora o poeziji. Juna 1941. Pasternak je upoznaje sa Anom Ahmatovom koja ima kultni status u zemlji sovjeta.
Godine 1916. Cvetajeva je ovoj pjesnikinji posvetila pjesmu koja počinje stihom: „O, muzo plača, još ljepša no muze sve“. Pet godina kasnije posvećuje joj još jednu u kojoj se obraća sa „čarobnice“.
Ani Ahmatovoj je napisala pismo 13. 11. 1921. poslije lažne vijesti da je Ahmatova izvršila samoubistvo. U pismu kaže da je jedini pjesnik koji je Ahmatovoj zaista prijatelj – Majakovski, koji je povjerovao u lažnu vijest i “kao ubijen bik lutao po Kafeu pjesnika”.
Ali sad, nekoliko decenija kasnije, Cvetajeva je razočarana pjesmama koje je Ahmatova čitala. Nisu se razumjele ili zbližile.
Klizava petlja
Cvetajeva sa sinom živi teško, potucajući se po podstanarskim sobičcima u Moskvi. U jednom pismu kaže da su samo u Rumjancevskom muzeju tri kućne biblioteke – djeda po majci Aleksandra Daniloviča Mejna, majke Marije Aleksandovne Cvetajeve i oca Ivana Vladimiroviča Cvetajeva koji je osnovao Muzej lijepih umjetnosti, danas Puškinov muzej. „Mi smo Moskvu – darovali. A ona mene istjeruje – izgoni“.
Aprila 1941. saznaje da joj je ćerka živa, ali o mužu dugo ne zna ništa. Staljinova država zna, ali neće da kaže. Sergej Efron je optužen kao špijun. Strijeljan je oktobra 1941.
U ratu je Cvetajeva evakuisana iz Moskve, ali ne sa ostalim piscima u Čistopolj, već u gradić Jelabugu gdje nije znala nikoga. Šesnaestogodišnji sin joj je prebacivao što ga je dovela tu. Molila je da ih prebace u Čistopolj. Pisci su se založili za nju. Komitet je zasijedao i ipak popustio.
U Čistopolju su je dočekali pisci i zamolili da nešto pročita. Ona je počela da čita Čežnju za otadžbinom. Prekinula je i rekla da će se vratiti te večeri. Otišla je u Jelabugu i nikada se nije vratila.
Ukućani i sin nisu bili u smještaju. Kada su se vratili, našli su je obješenu. U džepu je imala poruku: „Molim vas da me primite na rad kao peračicu suđa u otvorenoj menzi Književnog fonda“. I još dvije poruke u kojima moli sina i prijatelje da joj oproste. Bio je 31. avgust 1941.
Njen sin je poginuo kao crvenoarmejac u ljeto 1944, negdje u Estoniji. Iza njega je ostao dnevnik koji je važno svjedočanstvo o posljednjim godinama porodice, ali i književni dokument. Georgij je naslijedio majčin dar.
Pasternak je rekao: „U očajanju, sakrila se u najvećoj žurbi u smrt, stavivši svoju glavu u klizavu petlju kao pod jastuk“. A Ilja Erenburg je zabilježio da postoji mnoštvo tragičnih likova među pjesnicima ali da „nema tragičnijeg lika nego što je Marina Cvetajeva“. Josif Brodski je primijetio: „Tragičnost tog glasa nije došla iz biografije: taj glas je postojao prije. Biografija se samo sa njim poklopila, kao da se odazvala…“.
Marina Cvetajeva je htjela da je pokopaju na taruskom groblju, pod zovom „gdje rastu najcrvenije i najkrupnije jagode u našem kraju“. A ni grob joj se ne zna u tatarskoj Jelabugi. Današnji spomenik na groblju nije više od prostornog orijentira.
Ali spomenik od riječi koji je ostavila, taj mauzolej, u očima svjetske zajednice pjesnika i čitalaca poezije, danas, tačno 83 godine od tog kobnog avgustovskog dana, ostaje veličanstven poklon ruskog jezika svijetu. Cvetajeva je to znala od samog početka. Maja 1913. u dvadeset i prvoj godini života, zapisala je pjesmu koja završava ovako: „Stihovi moji, kao skupa vina,/ dočekaće svoj čas“.
Bonus video:
