Ako je vjerovati podacima UNESCO-a, oko 250 milijuna djece između 8 i 16 godina nema pristup osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju, a od onih koji će započeti svoje školske avanture, dobar dio ne vidi apsolutno nikakav smisao u obrazovanju kojemu će, voljeli to ili ne, posvetiti dobar dio energije i života. Neprecizne su statistike, istina, ali ipak daju poneki orijentir: istraživanje Centra za emocionalnu inteligenciju sveučilišta Yale svojedobno je pokazalo kako oko 3/4 anketiranih srednjoškolaca gaji posve negativne osjećaje prema školi. Anksiozni su, umorni, pod stresom i škola im generira splet nezgodnih emocija negativnog tipa. Istraživanje Fondacije Stem4 pokazuje kako školske zgode i nezgode mladim Britancima izazivaju pretjerani stres pa onda, logično, školu izbjegavaju u širokom luku. Dok djeca iz razvijenih zemalja muku muče s emocijama, hipersenzibilnosti i neotpornosti na realan život, njihovi vršnjaci iz nerazvijenog svijeta nemaju taj luksuz: maloljetnički rad i sustavno izrabljivanje bujaju u mnogim zemljama, posebno Afrike i Centralne Azije, a prebacio je, prema podacima Svjetske organizacije rada, broj od 160 milijuna djece, čiji su životi od nevine dobi samo dio lanca eksploatatorske ekonomske produkcije.
Čini se kako svaki pogled na obrazovanje gotovo po automatizmu podsjeća na nejednakosti u koje je naš svijet uronjen. Dok su u nerazvijenim zemljama one sirove, brutalne i potpuno nehumane - loš pristup obrazovanju i maloljetnički rad - i obrazovni sustavi razvijenog svijeta se susreću s problemima koji se čine, u određenim aspektima, nerješivi. Jedno od četvero osnovnoškolaca u Engleskoj i Velsu nije u stanju samostalno koristiti toalet - engleski termin za taj fenomen toilet-trained je urnebesan - 46% mališana nije u stanju sjediti mirno, a njih 28%, ogrezlih od malena u scrollanje, nisu u stanju pravilno okretati stranice knjige, pokazuje istraživanje Fondacije Kindred, koja za neuspješnost osnovnog obrazovanja krivi suvremene roditeljske profile koji su zakazali na bazičnim stvarima.
Osnovno obrazovanje jedna je od prvih faza socijalizacije ili uvođenja u društveni život, te početkom 20. stoljeća postaje obavezno u mnogim svjetskim državama. Iako se želja da obrazovanje postane obavezno pojavljuje još kod filozofa Platona, pa reformatora Luthera, prosvjetitelja Rousseauoa, trebalo je čekati poprilično dugo da navedena ideja zaživi. A kada je obrazovanje postalo obavezno i masovno, obrazovne paradigme su se vodile s dva temeljna načela, onim ekonomskim i kulturalnim. Sir Ken Robinson je, relativno nepoznat, ali neobično talentiran autor, pišući o tome, isticao kako se masovno širenje obrazovanja vodilo ekonomskim potrebama - spremiti nekoga za tržište rada kroz buduće zanimanje, i onim kulturnim, koje su malo nepreciznijeg reda, ali su u biti vezane za razvoj kulturnog i nacionalnog identiteta. Tako su mališani od starta uronjeni u dinamike ekonomske i kulturne produkcije, indoktrinirani ovim ili onim sadržajima. Već su se sredinom prošlog stoljeća počeli uočavati nedostaci ovakve obrazovne paradigme: Theodor Adorno je pisao da su takvi obrazovni mehanizmi stvorili generacije i generacije poluobrazovanih ljudi, koji, neupitno, posjeduju popriličan broj spoznaja o svemu i svačemu, ali im fali mogućnost kritičkog mišljenja i sinteze. Njegova predviđanja su se obistinila: znanost koja je oduvijek bila jedna od glavnih pokretača razvoja i društva zamijenjena je bezbrojnim subjektivnim mišljenjima. Tako su sve vakcinacijske prakse, osnovni sastojak svakog javnog zdravstva, danas na udaru subjektivnih strahova i teorija urote, a mnogi su prestali vjerovati da je Zemlja sferičnog oblika. O političkim patologijama da i ne govorimo.
Kultura čitanja klasičnih uradaka vjerojatno je mnogima oduvijek bila pomalo dosadna, ali posljedice nečitanja dugog Dostojevskog, kompleksnog Tolstoja, nerazumljivog Kafke ili lagano depresivnog Hemingwaya dovele su do toga da prosječna mlada osoba nakon dugotrajnog obrazovanja operira sa svega nekoliko stotina riječi. Znamo da moderno uho i nije previše sklono klasičnoj glazbi, čija predefinirana forma kod Mozarta, Bacha i Liszta često iritira, ali i glazbeni ukusi su nam postali poprilično suženi danas. Jedino od obrazovanja što još izaziva neku pažnju, kako kod mladih tako i kod društvenih inženjera je mogućnost unovčavanja vlastitih znanja. Razumljiva je ova kapitalistička paradigma, koja se pojavljuje u različitim iritantnim oblicima o kojima skoro svi društveni akteri raspravljaju: produktivnost, mjerenje, optimizacija procesa, razvoj kompetencija i dualno obrazovanje, pojmovi su na koje se svela čitava suvremena obrazovna paradigma. Mnogo stvari koje su životno i najvažnije, poput kritičkog i inkluzivnog mišljenja, ovladavanja sferom emocija, razvoja empatije i solidarnosti, uvažavanja različitosti i poštivanja iste, teme su koje su ciljano isključene iz suvremenih obrazovnih modela ili postoje samo kao marginalije, u tragovima. No, kao uvijek, uzroci nas ne zanimaju, a posljedice nas skandaliziraju. Kada ćelavo-nauljeni-reper Desingerica, dok pjeva svoju uspješnicu “Rendallica”, objašnjava kako noću “drogiran i pijan, baulja i čarlija”, praveći pitu i rendajući sir na glavama svoje mlađahne publike, ili ih lupa patikama po frontalnom režnju, pljujući istovremeno tu mladoliku deliričnu publiku, tek onda postajemo svjesni kako je negdje nešto duboko zakazalo i u obrazovnom lancu. Možda su školarci stvarno trebali više čitati Dostojevskog i Kafku, više računati bez pomoći digitrona i ovladavati usput sobom i vlastitim emocijama.
Bonus video:
