Neki lik se prepao. Upao je u frku jer mu se navodno “Podgorica islamizuje”. Za sve je okrivio Nermina Abdića, nekakav koncert i starogradske pjesme. Taj lik sročio je tekst koji je nažalost odjeknuo, više se pročuo zbog užasa nego zbog kvaliteta. U tom tekstu nema ničega osim straha i mržnje. Tim redosljedom. To je paranoja, jer iz teksta se jasno vidi, da autor (kome ne treba pominjati i promovisati ime i prezime, zato ga i zovem “lik”) nema svoju ideju, nema cilj i ništa ne stvara, on samo želi da straši, da se pravi da on nešto brani, a ne zna ni što ni od čega.
Uzalud izvinjenje portala na kom je objavljen tekst, uzalud brisanje teksta, jer neko je morao to da pročita, da odobri, uredi ili lektoriše, sredi pa tek onda okači. Ako to nije urađeno, onda tu nema novinarstva. Provuku se greške i sitnice, ali taj tekst je čitav satkan od mržnje i neko ga je morao primijetiti. Nije ovo prvi mržnjosijački tekst, bilo ih je i na drugim portalima, manje ili više aktuelnim ili udarnim, ali kad god se pojave, mora se reagovati.
Ali najmanji problem tog teksta je što je loše napisan, veći problem je što je tekst opasan. To nisu obične budalaštine, to su opasne budalaštine. Mogu biti zapaljive, ako prodru do ciljne grupe. Tako obično pišu i djeluju oni koji su frustrirani, sami sobom, i to nije nov fenomen. Njima treba krivac, treba im opravdanje zbog situacije u kojoj su se našli. Taj lik je samo potvrda matrice. Uperio je prst u muslimane, jer eto oni se šire i pjevaju. Ali na takve društvene pojave mora se reagovati, jer prećutati, znači aminovati ili promovisati. Treba reagovati i kad se muslimani prikazuju kao novi osvajači ali i kad se Srbi predstavljaju kao remetičalki faktor i kad im se sugeriše da spremaju traktore, kad se Crnogorci predstavljaju kao žrtve zavjera ili guraju pod tepih.
Izborne kampanje sve su prljavije, jer političari misle da sve znaju i više se oslanjaju na napad, nego što ulažu u kreativnost i nove ideje. To dovodi do mađusobnog pljuvanja. Ali pomenuti tekst prevazilazi pljuvanje, to je nepravedno i opasno targetiranje podgoričkih muslimana, prije svega Nermina Abdića. U ovom slučaju ne zanima me što je Nermin član DPS-a. Niko, pa ni on ne zaslužuje da bude targetiran na ovaj način, samo zato što je musliman, ili zato što nije nešto drugo.
Autor ovog teksta (objavljenog u ART-u) nije i neće glasati Nermina Abdića (uglavnom zbog DPS-a), ali će Nermina uvijek braniti od drugih kad god ga napadaju na vjerskoj osnovi. Valjda je to poenta podgoričanizma. Jer ljudi smiju da se dijele samo na ljude i neljude. Nikako drugačije, samo na dobre i loše. Poštovanje se ne gradi na silu, komšije se ne pomažu i ne posjećuju na silu. To se gradi godinama i generacijama.
Bilo bi za ovu priliku korisno preborojati koliko je pravoslavnih a koliko muslimanskih likova u knjizi “Primjeri čojstva i junaštva” Marka Miljanova. Zaprepastili bi se oni koji smatraju da se “Podgorica islamizuje” činjenicom koliko je kome Marko Miljanov dao prostora u knjizi.
Za ovu priliku, valja se vratiti i knjizi “Besudna zemlja” Milovana Đilasa, pročitati njegova svjedočenja o zločinima koje su Crnogorci počinili nad muslimanskim stanovništvom nakon pada Osmanskog carstva. Niko tu nije bio čistih ruku, ni osvajači ni oslobodioci. Valja podsjećati, buditi, miriti, opominjati, da se ne bi tekstovi puni mržnje pisali 2024. godine u Crnoj Gori.
Grad je nadnacionalna tvorevina, bio i biće. Ako je pravi grad. Zato se o ovakvim pojavama mora govoriti glasno i otvoreno. Koja god strana da prećera, mora se uperiti prst u sijače mržnje. Mora, da ne bude posle “Što bi ovo odjednom, a tako smo se lijepo slagali?”.
Bonus video:
