Povodom aktuelne teme otpora vakcinaciji u Crnoj Gori, osvrnuo bih se u ovom tekstu na medicinsku i na pravnu stranu tog sve raširenijeg vida „građanske neposlušnosti“ kod nas. Rasprostranjeni i neosnovani strahovi od medicinskih posljedica vakcinacije, kao i pozivanje na ličnu autonomiju građana, predstavljaju dva najčešća diskurzivna oblika kroz koje se taj otpor izražava. Ovaj tekst ima za cilj da ukaže na problematičnost i jednog i drugog pristupa problemu vakcinacije.
Veliki dio krivice za sumnje u vakcinaciju leži u studiji Endrjua Vejkfilda objavljenoj 1998. godine, koja je sugerirala da MMR vakcina (vakcina protiv morbila, zaušnjaka i rubeole) ili infekcija prirodno prisutnim virusom morbila može izazvati autizam. Od tada, brojne naučne studije su pokazale da ne postoji nikakva povezanost između vakcina – ili bilo kojeg njihovog sastojka – i autizma. Štaviše, istraživanje na kojem je ta studija bila zasnovana je proglašeno lažnim, doktor koji ga je napisao izgubio je licencu za bavljenje medicinom, a medicinski časopis koji je objavio studiju povukao je rad, čime je efektivno priznao da ona nikada nije trebala biti objavljena.
U Crnoj Gori je, posljednjih godina, zabrinjavajuće što sve veći broj roditelja odbija da vakciniše svoju djecu zbog vjerovanja koja se u krajnjoj liniji nadovezuju na Vejkfildovu studiju. Ovakva odluka predstavlja ozbiljnu prijetnju ne samo po zdravlje njihove djece, nego i po javno zdravlje uopšte. Moramo jasno staviti do znanja da ljudska prava ne podrazumijevaju pravo pojedinca da ugrozi zdravlje drugih, posebno najranjivijih članova društva – djece. Na to ćemo se vratiti kada budemo govorili o pravnom aspektu otpora vakcinaciji.
Novi život i pojačan promet Vejkfildovoj ideji o povezanosti vakcina i autizma dale su ponajviše društvene mreže, na kojima svi imaju pravo da iskažu mišljenje bez da ikada odgovaraju za štetu koju njihova mišljenja mogu da proizvedu. Svjedočio sam više puta kako neko ko je laboratoriju vidio na slici u udžbeniku biologije podučava one koje su u tim laboratorijama doktorirali. Ono što nećete naći na društvenim mrežama su razgovori o stotinama studija sprovedenih u različitim djelovima svijeta, sa hiljadama ispitanika koje nisu pronašle nikakvu korelaciju između MMR vakcine i autizma. Većina slučajeva autizma danas se povezuje sa nasljednim genetskim mutacijama. S obzirom na značaj teme, mislim da nije na odmet da ovdje skrenem pažnju na novija istraživanja o povezanosti autizma i genetike, pogotovo što to može biti od koristi roditeljima koji strahuju od vakcinacije da steknu jednu informisaniju sliku o rizicima.
Naučni dokazi ukazuju da se autizam razvija tokom fetalnog razvoja. Jedan od razloga zašto danas imamo bolje razumijevanje autizma jeste napredak u nauci i značajna ulaganja u istraživanja. U posljednjih dvadeset godina, naučne metode su postale sofisticiranije, omogućavajući preciznije proučavanje uzroka autizma. Možda još i važnije, nedavno je završen proces mapiranja ljudskih gena. Na tome je, u okviru Međunarodnog konzorcijuma za sekvenciranje ljudskog genoma, radila najšira koalicija naučnika i istraživača iz raznih oblasti i raznih zemalja. Projekat „Ljudski genom“ imao je za svoj primarni cilj mapiranje kompletnog skupa nukleotida sadržanih u humanom haploidnom referentnom genomu, kojih ima više od tri milijarde. Osim toga, mapiranjem veza u genomu, projekat je istraživao kako pojedinačni geni ili grupe gena utiču na prenos bolesti sa roditelja na dijete. Mapiranje takođe daje naznake o tome koji hromozom sadrži gen i tačno gdje se gen nalazi na tom hromozomu. Jedan gen koji je povezan sa autizmom je SHANK2. Mutacije ovog gena djeluju na dominantan način. Čini se da mutacije u ovom genu izazivaju hiperpovezanost između neurona. Studija sprovedena na 42.607 slučajeva autizma identifikovala je 60 novih gena, od kojih je pet imalo umjereniji uticaj na simptome autizma. Srodne varijante gena često su naslijeđene od roditelja. Osim genetske komponente, treba napomenuti da postoje i metabolički razlozi za nastanak autizma, kao i epigenetički. Spoljni faktori (npr. životne okolnosti i životna sredina) tokom začeća, embrionalne i fetalne faze razvoja takođe imaju uticaj. Zahvaljujući napretku nauke, danas imamo bolji uvid u fenomene poput autizma nego ikada prije. Razumijevanje genetskih i bioloških uzroka autizma postalo je mnogo jasnije, čime je stavljena tačka na mnoge mitove koji su nekada zbunjivali javnost. Argumenti protiv vakcinacije zasnovani na strahu od autizma, nemaju osnovu u nauci: veza između vakcine i autizma nikad nije utvrđena, dok je veza između genetike i autizma primijećena. To su informacije koje odgovoran roditelj zabrinut za dobrobit svog djeteta ne smije odbacivati zarad dezinformacija sa društvenih mreža. Te dezinformacije šire neznaveni ili zlonamjerni pojedinci, koji često profitiraju od straha i neznanja prodajući preplašenim ljudima svoje „alternativne terapije“.
Rizici nevakcinacije su dobro poznati i jasno dokumentovani. Morbili su visoko zarazna bolest koja može dovesti do ozbiljnih komplikacija poput upale pluća, encefalitisa, pa čak i smrti. Prije uvođenja vakcinacije, morbili su bili glavni uzrok smrtnosti kod djece. Danas, zahvaljujući visokom stepenu vakcinacije, ova bolest je u mnogim dijelovima svijeta skoro iskorijenjena. Međutim, kada procenat vakcinisanih padne ispod određenog praga, bolest se brzo vraća.
U Crnoj Gori, gdje se vakcinacija MMR vakcinom drastično smanjila u posljednjih nekoliko godina, rizik od epidemije morbila postaje sve veći. Nedavni primjeri iz Evrope, gdje je došlo do porasta slučajeva morbila, potvrđuju koliko brzo nevakcinisane zajednice mogu postati žarišta izbijanja epidemije. Nevakcinisana djeca nisu samo pod rizikom da obole od morbila, već i da prenesu ovu bolest na druge, uključujući novorođenčad i osobe sa oslabljenim imunitetom, koji zbog svog stanja ne mogu primiti vakcinu. Posljedica dezinformacija je otpor vakcinaciji. Taj otpor nalazi zaštitu u pravu na autonomiju. I tu dolazimo do pravnog aspekta ovog problema.
Pravo na autonomiju odnosi se na sposobnost pojedinca da slobodno donosi vlastite odluke, bez vanjskog uplitanja, posebno u pitanjima koja direktno utiču na njegov život i tijelo. Autonomija je ukorijenjena u konceptu lične slobode, omogućavajući pojedincima da upravljaju svojim izborima u skladu sa vlastitim vrijednostima i uvjerenjima. Ovo pravo čini temelj mnogih drugih ljudskih prava i centralno je u etičkim raspravama u oblastima poput medicine, prava i politike.
Autonomija je značajna jer je ključna za ljudsko dostojanstvo i ličnu slobodu. Ona osnažuje pojedince da preuzmu kontrolu nad svojim životom, donose informisane odluke i preuzmu odgovornost za njihove posljedice. U pravnim i etičkim okvirima, poštovanje autonomije znači omogućavanje pojedincima da pristanu na ili odbiju medicinske tretmane, biraju svoje obrazovne i profesionalne puteve, te izražavaju svoje identitete bez prisile. Poseban naglasak se stavlja na autonomiju u zdravstvu, gdje pacijenti imaju pravo da donose odluke o vlastitom tijelu i tretmanima. Priznavanje autonomije varira u različitim kulturama i pravnim sistemima. U zapadnim liberalnim demokratijama autonomija se često smatra temeljnim pravom, a pravni okviri podržavaju ličnu slobodu i pravo izbora. U nekim kolektivističkim kulturama, međutim, veći značaj se pridaje donošenju zajedničkih odluka i dobrobiti grupe nad individualnom autonomijom. Jedan od najistaknutijih primjera prava na autonomiju nalazi se u medicinskoj etici. Pacijenti imaju pravo da daju ili uskrate informisani pristanak na bilo koji medicinski zahvat, uključujući i one koji spašavaju život.
Varijanta tog argumenta jeste upravo ono na što se pozivaju protivnici obavezne vakcinacije. Ili, da citiram nešto čemu sam sam nedavno prisustvovao: „Imam ljudska prava pa ću ih štititi pred sudovima, sve do Strazbura“. Kao neko ko se bavi medicinskom etikom rekao bih da bi kratak odgovor na taj argument bio sljedeći: pravo na autonomiju, iako temelj modernog korpusa evropskih ljudskih prava, može biti ograničeno onda kada je izbor pojedinca u direktnom sukobu sa pravima ili dobrobiti drugih. Kako djeca ne mogu donositi odluke za sebe, štetne odluke o nevakcinaciji donose njihovi roditelji rizikujući ne samo posljedice na zdravlje ali i smrt svoje djece već i epidemije. Stoga, ograničavanje ličnih sloboda je prerogativ vlasti – individualna autonomija da se odbije vakcinacija može biti tumačena kao ugrožavanje javnog zdravlja i sigurnosti zajednice.
Evropski sud za ljudska prava je, koristeći doktrinu slobodne procjene, državama dao pravo da regulišu pitanje obavezne vakcinacije. Ova doktrina omogućava državama da u skladu sa specifičnim društvenim, kulturnim i zdravstvenim potrebama donesu mjere koje su u najboljem interesu javnog zdravlja. U slučaju vakcinacije protiv morbila, jasno je da se radi o zaštiti društva od ozbiljnih bolesti koje mogu imati tragične ishode.
Ako ne vjerujete ovome što čitate, možete pronaći presudu Suda (Vavrička i drugi protiv Češke Republike) iz 2021. godine u kojoj je Sud utvrdio da Češka nije prekršila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima nametanjem obavezne vakcinacije djece. Tužbu je prvobitno podnio češki državljanin Pavel Vavrička, koji je dobio kaznu jer je odbio da vakciniše svoju djecu protiv tetanusa, hepatitisa B i dječije paralize. Sud je utvrdio da interes javnog zdravlja za postizanje imuniteta zajednice od zaraznih bolesti nadmašuje individualno pravo na privatnost i da je češki zakon sadržao dovoljno odredbi za izuzeće onih koji iz medicinskih ili vjerskih razloga ne mogu da prime vakcinu.
Suština je sljedeća – dok je vaše individualno pravo da birate garantovano, isto je tako i pravo zajednice da bude zaštićena od vašeg izbora koji je, pogotovu sada kada već imamo bolje razumijevanje autizma, isključivo zasnovan na dezinformaciji. Kada odbijate da vakcinišete svoju djecu, opasnosti izlažete i djecu koja zbog postojećih zdravstvenih problema ne mogu biti vakcinisana. Dakle ključno pitanje stoji: da li pravo na autonomiju tijela može prevagnuti nad pravom drugih na zdravlje i sigurnost? Naučni i pravni okvir jasno pokazuje da je odgovor negativan. Pravo na slobodu izbora se završava tamo gdje počinje ugrožavanje zdravlja drugih. Vakcinacija je moralna, zdravstvena i društvena obaveza, možda jedino što roditelji mogu još da urade za svoju djecu u zemlji čije su zdravstvo, školstvo i prirodnu sredinu uništili.
Autor je naučni saradnik – postdoktorand, Hertie Centar za ljudska prava, Berlin
Bonus video:
