Pod brijestom

UVOD

Nekada se u predsoblju (lobby) Donjeg doma britanskog parlamenta odigravao sastanak njegovih predstavnika sa stranama zainteresovanim za saradnju. Od tog vremena i takve vrste odnosa potiče i pojam „lobiranje“ kao oznaka za namjeru određene grupe ili pojedinaca da utiču na odluke vlade i/ili parlamenta.

Naše vrijeme karakteriše jačanje institucionalnih okvira, pa se i ova oblast uređuje uspostavljanjem zakonske regulative lobiranja, sa jasnom intencijom da se kroz političku kulturu istisne kontaktiranje neformalnih grupa (ilegalnih lobista) i onih koji učestvuju u donošenju političkih odluka.

Zastupam mišljenje da je lobiranje vid legalne korupcije. Posredništvom između zainteresovanih grupa i donosilaca odluka stvaraju se relacije u kojima lobisti postaju bliski zakonodavcima, a ovi ne ostaju imuni na besplatne usluge i druge vrste poklona. Kod nas se smatra da je lobiranje isključivo vezano za poznanstvo i saradnju sa donosiocima odluka.

Iako je Crna Gora donijela Zakon o lobiranju ("Službeni list CG", br. 54/2024 od 11.6.2024. godine), ipak se uticaj na donosioce odluka vrši po starom, uhodanom modelu.

POD BRIJESTOM

Brijest je vrlo cijenjeno drvo, o čemu svjedoči i izvorno značenje ove staroslovenske riječi koja se može prevesti pridjevom – sjajan.

S obzirom na to da je oduvijek bio visoko vrednovan, brijest se čuvao, a na pojedinim lokacijama dostizao je i vremešne godine. Smatran je blagorodnim, između ostalog i zbog svoje krošnje, blagodatnog hlada i vjerovanja da je prostor oko njega izuzetno zdrav (za razliku od stabla oraha ispod čije krošnje, prema vjerovanju, nije valjalo duže boraviti). Nije otuda ni čudo što je brijest od davnina služio za okupljanja, a često i za vijećanja.

O njemu su se ispredale brojne anegdote i poslovice, koje odlično znamo i pamtimo svi mi sijede kose, pa ću ovoga puta, radi podsjećanja i pouke mladima, ispričati, tačnije parafrazirati, jednu od njih (ujedno preporučujem svima za čitanje Knjigu o carevima).

U jednom selu dva obijesna mladića su o jadu zabavila i porodicu i selo, a bogami i susjedna sela. Otac jednog od njih ode kod okružnog kapetana da ga moli da pomogne, jer bi po njegovom mišljenju Gospodaru mogli koristiti. Okružni kapetan, svjestan roditeljske brige, reče: Neka dođu kod mene da porazgovaramo.

Otac se obradovan vrati kući i zamoli momke da odu kod kapetana.

Oni jedva dočekaše, jer se nadaše da će im ponuditi neku značajnu funkciju.

Okružni kapetan srdačno primi momke, popriča sa njima, pa ih nakon razgovara upita: Znate li da čitate i pišete? Oni uglas rekoše: Ne.

Kapetan: Dobro, sada ću vam dati pismenu preporuku.

Napisa preporuku, presavi je i reče im: Idite odmah kod Gospodara. Javite se jednom perjaniku kod brijesta i recite da imate moju preporuku. Nemojte je davati njemu, nego samo Knjazu lično.

Dvojica momaka se radosno hitrim korakom uputiše na Cetinje. Istoga dana dođoše i kod brijesta vidješe skupinu ljudi. Priđoše i oni.

Upita ih perjanik: Šta tražite momci?

Oni rekoše: Uputio nas je kapetan sa preporukom koju treba lično da damo Knjazu.

Perjanik reče da Knjaza nije lako vidjeti niti se sa njim sastati, ali se momci, u skladu sa svojim burnim temperamentom, odmah uzjoguniše spremni za prepirku.

Vidjevši kuda sve može odvesti takav razgovor, perjanik se povuče i reče: Sačekajte ovdje kada ste već navalili da predate Knjazu lično preporuku. Ja ću vam dati znak kada da krenete do njega.

Momci su nestrpljivo čekali i kada je Knjaz bio u šetnji, perjanik mu priđe, nešto šapnu i on pristade da upozna momke i pročita preporuku.

Oni ga pozdraviše kako su ih uvježbali i predadoše mu preporuku.

Kršni, stasiti i ljepuškasti, bila je prva Knjaževa misao, ali kad je pročitao preporuku, dobro ih je odmjerio i rekao: Momci, ajte vi kući, doći će i vaše vrijeme.

Na hartiji preporuke je pisalo: Boga se ne boje, ljudi se ne stide.

Ovaj brijest je služio da se uspostavi direktni kontakt sa Knjazom, a Lokanda je bilo mjesto gdje su najbliži rođaci Knjaževi kontaktirali sa Crnogorcima, dajući im obećanja da će njihove probleme riješiti.

Brijest je odavno izgubio ulogu mjesta predviđenog za susrete i vijećanja. Tu ulogu preuzela je kafana, u kojoj se i danas sve stvari dogovaraju i poslovi završavaju.

Umjesto formalnih, imamo dominaciju neformalnih organizacija, gdje se i dalje moć i uticaj ostvaruju preko rođaka, kumova, prijatelja, novokomponovanih bogatuna.

To postaje sindrom i nakon antibirokratske revolucije.

Kafana, zasebni separei i atmosfera dima i pića, stimulišu nove vlastodršce. Kako dvije glave ne mogu sve da znaju i saznaju, to se uključuju, kao i za vrijeme Knjaževine, najbliža rodbina i najpouzdaniji (lojalni) politički saborci.

Međutim, ni to ne traje dugo. Jedna kafana je najčešće premala za veliki broj „uticajnih“.

Zato se i teritorija politički dijeli na Boku, ostatak Crnogorskog primorja, Nikšić, Podgoricu, a centar sjevera postaje Mojkovac.

Svaki grad ima svoju prepoznatljivu kafanu i zna se kome se treba obratiti.

Jedan školovani Nikšićanin je bio maltretiran od strane direktora koji nije imao znanje, ali jeste moćnu partijsku knjižicu. Na nagovor supruge ode kod svog vrlo uticajnog rođaka, ali ni sa njim se nije sastao u kući, nego u prepoznatljivoj kafani. Rođak ga odmah upita: Šta mogu da ti pomognem? Kratko je odgovorio: Da me ne maltretira onaj vaš direktor.

– Ajde popij sa nama koju, sredićemo mi to.

Samo što je izašao iz kafane, čuo je grohotan smijeh praćen komentarom: Mi ođe o milionima i važnim temama, a ovaj traži da ga direktor, naš odličan kadar, ne maltretira. Naravno, nisu mu pomogli.

Velike stvari iz crnogorske zbilje, koje su nekada imale svoje mjesto pod brijestom, preselile su se za kafanski sto.

Mislio sam, istina, da je i to vrijeme prošlo. Međutim, nije.

Danas su to velelepni kafići, čuveni restorani, samo su na mjesto starih došli neki drugi ljudi.

Načuh da negdje u blizini City kvarta ima i danas jedan značajan kafić. U njemu sjede i pričaju stalno u istom ćošku isti ljudi. Prilaze im bogatuni, kontroverzni biznismeni, novokomponovani političari i mnogi znani i neznani. Traže se rješenja, predlažu članovi zakona, pravi se i dogovara trgovina, podizvođači itd. To znači samo jedno - ne pobjegosmo mi od dogovorne ekonomije i nepotizma.

Biće da je ta grupa, koju neko prozva „toksično okruženje“, ista ona koju Knjaz ne prepozna u svoj vakat, već nasluti da će doći njihovo vrijeme. I došlo je, izgleda.

Oni još imaju uobrazilju da su sveznalice i da njihov rad niko ne prati, jer oni tobož utiču i na bezbjedonosni sektor, zaboravljajući da je crnogorski bezbjedonosni sektor najbolje oslikan u filmovima: Balkanski špijun (ne slučajno, glavni lik je Čvorović) i Profesionalac (glavni lik Labović).

Ne treba skaj prepiska. Tu je neko ko registruje pristigle goste i gotovo uvijek saznaje teme razgovora. Pa šta i ako pogriješi?! Ne može svako biti pošten špijun. Pošten špijun je onaj koji vjerno prenese šta je čuo, bez dodavanja, uljepšavanja ili oduzimanja. Takvih je malo.

Nije im pomoglo ni to što su za manje od godinu dana mijenjali više lokacija.

Nama ne trebaju neformalne grupe, pa makar ih sačinjavali sve sami rektori, uticajni sveštenici i moćni medijski magovi. Nama treba sistem u kojem se neće lobirati po kafanama kod pojedinaca, već donositi najbolje odluke za dobrobit ovoga naroda i napretka naše države. Sa narodnim parama mora da se upravlja po principu NE KRADI DRŽAVU!

Treba nam institucionalno djelovanje zasnovano na poštovanju zakona, bez selektivnosti, eliminisanjem političke moći, a sa sistemskim pristupom u svim sferama zasnovanim na kvalitetu i kompentenciji. Tada bi moto – Građanin u centru zbivanja – imao svoju svrhu i smisao.

POLITIČKA SCENA

Tri glavna uslova za politički preporod Crne Gore su:

1. Poštovanje etike i vaspostavljanje sistema vrijednosti koji će nadvladati političku nekulturu i doprinijeti jačanju ukupnog političkog povjerenja i društva u cjelini.

2. Uključivanje u politiku kompetentnih kadrova, a ne podobnih, pri čemu se mora imati u vidu i činjenica da neko može biti stručan, a da istovremeno nije moralan.

3. Dobronamjernost mora biti pokretač svih djelovanja, od predlaganja zakona do tendera i izbora izvođača i podizvođača, jer ako ne postoji dobra namjera kao preduslov, ne može se govoriti ni o kakvom preporodu.

Tri u jedan, odnosno tri karike jednog lanca uspjeha, jedini je način boljitka u Crnoj Gori.

Nije teško zaključiti da danas stvari idu nepredvidivim tokom. Ono što se do prije godinu dana činilo nemogućim, danas postaje realnost. I dalje je partijska politika sve i svja.

Ne mogu da ne primijetim da nema kvalitativnog boljitka i da se gubi entuzijazam promjena iz 2020. godine.

Razlog leži u činjenici da su, uglavnom nezadovoljni političari, pobjedu pune četiri godine provlačili kroz blato svojih ličnih političkih pobuda. Sve što danas imamo posljedica je njihovog neizgovorenog načela: Nećemo promjene, hoćemo zamjene.

I dalje je prisutna pravna nesigurnost. U svakom društvu, pa i našem, mora postojati određeni stepen izvjesnosti za svakog pojedinca (za sve zainteresovane strane), jer ljudi planiraju budućnost, žele organizaciju svog života, te ne mogu vječno biti zatočenici političkih prepucavanja i nadigravanja.

Po ustaljenom modelu dobre poze i glume sa pomalo kockarskim navikama, najčešće vješti u propovijedanju, crnogorski političari nam prikazuju rajske slike, a kada se dokopaju vlasti imamo pustinjsku stvarnost

U svim izborima u potonje vrijeme još jednom se pokazala naša ustaljena praksa da su politika i principijelnost dva svijeta.

Umjesto da dođe do integracije, Crna Gora se sve više parcijalizuje. U političkom životu pojavljuju se nove partije sa starim kadrovima, tzv. zdravo tijelo, niču partije bivših ministara, pokreti sa neostvarenim pojedincima, nereformisane partije sa novim licima, čudne neprincipijelne koalicije... Sve u svemu, može se reći da imamo lepezu ponuda svedenih na isti fon bitke za fotelje i funkcije. U tom šarenilu svi imaju šta da ponude, ma koliko da su i do sada rezultati bili vidljivi. Kao i u svim prethodnim izborima i sada političari vam za glas obećavaju sve, a kad ga dobiju oni kažu: Nas je narod izabrao (narodni poslanik zahvaljujući bliskosti sa liderom). Nego, sve je u crnogorskom stilu svedeno na krilaticu: Ili vjeruješ meni ili svojim očima.

Većina crnogorskih političara nemaju mjere ni obzira ni prema logici ni prema stvarnosti, a još manje prema političkim suparnicima.

Po ustaljenom modelu dobre poze i glume sa pomalo kockarskim navikama, najčešće vješti u propovijedanju, oni nam prikazuju rajske slike, a kada se dokopaju vlasti imamo pustinjsku stvarnost.

Iako živimo u eri koja se naziva progresom čovječanstva, zahvaljujući novim tehnologijama i primjeni vještačke inteligencije, sve smo dalje od opšteg blagostanja, uz sve veći razvrat i nemoral, što samo svjedoči da živimo u besavjesnom vremenu što prouzrokuje: besprincipijelnost, ravnodušnost prema dobru i zlu, egoizam, utrku za materijalnim blagom. Upravo takvom stanju dodatno doprinose političari kojima su prioritetno bitna dva stava:

1. Nije važno šta znaš, već koga znaš.

2. Bitno je ko predlaže, a beznačajno je šta se kvalitativno predlaže.

Iako u meni odavno tinja bojazan da ćemo i mi, poput lutanja izabranog naroda, i narednih 40 godina lutati od kafane do kafane, ipak mogu da uočim zračak svjetlosti i nade u tunelu beznađa.

Nadam se da bočni udari, tj. uticaj i moć tzv. toksičnog okruženja i njima sličnih, neće zasjeniti vidjelo koje se ukazalo u ovom trenutku, kada na političkoj sceni dominiraju politički lideri starog pristupa, nove političke elite sa jedinom vrijednošću sopstvene važnosti, manipulatori i preletači, kao i prevaziđeni političari koji se povezuju sa crnim trojkama i/ili organizovanim kriminalnim grupama.

Umjesto zaključka

„U svemu što radiš, ponašaj se prema drugim ljudima na isti način na koji bi volio da se oni ponašaju prema tebi.”