Klinika za psihijatriju otvorena je u Podgorici, a to bi morao biti značajan dan za život svakog ozbiljnijeg evropskog grada.
Ne tako davno Podgorica je bila jedini evropski glavni grad u kojem niste mogli završiti filozofiju i završiti na klinici za psihijatriju. A to nije naivna dijagnoza.
Posebno ako se sjetite kako je to ovdje do skoro izgledalo - sa parkom oko nekadašnje Galerije nesvrstanih gdje su eksponati bili pomiješani sa psihijatrijskim pacijentima. Što je bilo zanimljivo ako doživite kao art performans, ali sasvim uznemirujuće, ili bar neobično, ako doživite kao klasičnu stvarnost.
Ako bi trebalo naći primjer pravog, valjanog spomenika, a imajući u vidu i korijen riječi (spomenuti) pravedno je što ćemo, kad god imenujemo novootvorenu kliniku za psihijatriju spomenuti ime dr Dušana Kosovića, jednog od najizuzetnijih crnogorskih medicinskih djelatnika i intelektualaca druge polovine XX vijeka. Bio je pionir nauke koja je izazivala otpor okoštale komunističke svijesti, ali i donkihotovski predan svojim vjetrenjačama i svom putovanju prema razumijevanju... Njegova njujorška ordinacija bila je decenijama neformalna crnogorska ambasada u prijestonici svijeta. Iz crnogorskog nerazumijevanja otišao je u svijet, ali je svaki njegov povratak Crnoj Gori bio i dah normalnosti toga svijeta, tako potreban njegovoj domovini. Kojoj se, evo, vratio na najljepši mogući način.
Ali, nije to uobičajena sudbina ovdašnjih velikana. Odnosno, kao svako nedovršeno društvo nemamo baš sreće sa spomenicima.
A valjda je to i logično. Jer, svijest o spomenicima podrazumijeva jasnu sliku onoga što jedno društvo jeste, što želi i kamo ide... A ovo društvo rijetko kada djeluje kao zajednica koja ima odgovore na takva pitanja.
Komunističko doba donijelo je jasan spomenički kanon - vođe i heroji na svakom koraku, a iz ranije prošlosti samo potvrđene vrijednosti. (Kad ćemo Njegoša primat u Partiju?)
Onda je došlo vrijeme kada su razlozi za spomenike postali dio nekih drugih igara. Tu su najilustrativniji neki tranzicijski detalji: kako se spomeničkim poklonima u zube nije gledalo, osuđeni smo na socrealizam i sumnjivi “investicioni” art. Pa nas je snašao onakav Puškin (sa verifikacijom elementarnog neznanja, gdje mu se pripisuje pjesma koju je preveo), ali i Visocki i Vasos kad su Rusi i Grci kupovali značajne kompanije.
Društvo pogubljeno i bez ikakvih vrednosnih orjentira svjedočiće bizarni, rubni politički slučajevi poput spomenika ubici iz parlamenta Puniši Račiću.
A uz odjeke beogradskih najava o spomeniku jednom kvislingu, aktuelna je priča oko spomenika mitropolitu SPC u CG Amfilohiju u Beranama.
Ponašanje vlade pak predstavlja dio predizborne gimnastike, ali i jasno podsjećanje ko daje ton aktuelnoj vlasti. (Čak iako djeluje sasvim cinično da Vučićeve političke pudlice predvode ovakvu priču.)
Nema sumnje da Amfilohije ima težinu (religijsku ili političku) kod značajnog broja Crnogoaca, ali to još uvijek nije dovoljno za spomenik. Spomenik je najtvrđi kada počiva na duhu društvenog saglasja, a ovdje to, izvjesno, nije slučaj.
On je svoju misiju iskoristio prije svega da ovo društvo gurne u pravcu jednoumlja, samo sa suprotnim predznakom u odnosu na jednoumlje koje je snažno kritikovao - ono komunističko. Njegov odnos prema tzv. manjinama takođe je bio problematičan, a način na koji je vrijeđao crnogorski nacionalni osjećaj svjedočio je golem stepen frustriranosti i mržnje. Tu je čak i Đavola zvao u pomoć, kao objašnjenje ali i autorsku instancu...
Mitropolit je imao isuviše pogan jezik. Bar za jednoga prvosveštenika. I za mermer.
Ipak, bojim se da je današnja Crna Gora, ovakva kakva je, podijeljena i nagrđena, pogubljena i obmanuta, najistinitiji spomenik baš Amfilohiju. Doduše, i ne samo njemu.
Bonus video:
