Još od avgusta 2020. Crna Gora je permanentno u predizbornom stanju, što je isto što i predinfarktno stanje. Kažem prijatelju da sam gledao debatu koja je uvertira za izbore u Podgorici, a on pita mene i sebe: “Kako si mogao?”. Njemu je svega preko glave, on pokušava da pobjegne od politike, ali nema kud, svuda je. Na trgu su glave koje gledaju na fontanu, gledaju na one klince koji drndaju električne autiće. “Kako si mogao?”, to nije pitanje otklona od politike i gledanje u stranu, već se to pitanje tumači kao “Kako si mogao da izdržiš da gledaš to?”. Kakvo je tek iznenađenje nastupilo kad sam rekao da sam gledao sve, od početka do kraja. Izdržao sam, odgledao sam cijelu debatu, da bih sve vidio i sve sam vidio i sve sam čuo.
Šteta što Gradsko pozorište nije završeno, ne zato što očekujem neki spektakularan repertoar i raskošan talenat, već zato što bi eto mogli makar da prenesu debatu sa državne televizije u novo Goradsko pozorište. Obući glumce u odijela, prekopirati tekst sa debate, napraviti bine i gotova predstava. Zna se trajanje, ishoda nema, a zbilja bolja biti ne može. Toliko je bila dobra debata, puna usta politike i obećanja, a sve isprazno. Svaki detalj je bio dragocjen, od odijevanja, frizura, tikova, prevelikih ili preuskih sakoa, busanja u prsa, kompleksa i ispadanja iz šina. Jedan je došao na debatu o Podgoričkim izborima da govori o istoriji i crkvi, nije odustajao dok nije banalizovao i sebe i crkvu i sve u studiju. Situacija je bila takva, da je milina bilo slušati predstavnika Podstanara, jer on nije imao potrebu da glumi, bio čovjek direkan i konkretan, on predstavlja ljude koji imaju ozbiljne probleme, nemaju svoj krov nad glavom.
Pretužno je bilo vidjeti toliko muškaraca u studiju, jer jedina žena bila je voditeljka debate. To je prvo što bode oči, ali takođe mnogo toga govori. Ako stavimo po strani njihovu političku (ne)moć i (ne)snalaženje, ipak je pojava Kolinde i Ane Brnabić na Balkanu donijela kakvu takvu promjenu. Neko će reći da nisu uradile ništa značajno, ali samom pojavom promijenile su diskurs politike koja se vezivala uglavnom za mužjake. U Crnoj Gori i dalje neku ključnu funkciju u državi nije zauzela žena, a valjalo bi da se to desi, zbog Crne Gore, zbog žena, ali i zbog muškaraca, da imaju na koga da se ugledaju po pitanju stila i takta.
Naravno da su pljuštala obećanja, naravno da su se svi razbacivali unaprijed naučenim tekstom i floskulama, da su pokušali da se podbadaju i probadaju, okrivljuju i denunciraju, ali uprkos svemu, ništa novo se nije čulo. Ispraznost na kub. Jer, svi su se potrošili, rijeko ko tu ima stav, makar autentičan govor i držanje tijela. Velika većina prisutnih nije ni svjesna gdje je došla, gdje su oni to, šokiraju se kad se vide na nekom ekranu sa strane u studiju. Došli smo do tih Vorholovih 15 minuta, jer on je tvrdio da će svako da dobije svojih 15 minuta slave. Ova debata bila je dokaz toga, da je nikad lakše proslaviti se, završiti u debati na državnoj televiziji u prajm tajmu. Treba samo malo laktanja, ambizioznosti i odijelo. Tužna je bila ova debata, jer velika većina učesnika nije shvatila poentu da je važnije reći jednu rečenicu kako treba, nego ispaliti petnaest rečenica, jer eto, vrijeme curi li curi.
Stvarnost je da neki od prisutnih osvojiće dovoljno glasova, dogovoriće se i vjerovatno će vrštiti vlast u Podgorici. Činjenica je da su svi prisutni uglavnom nabrajali probleme, da baš niko od prisutnih nije tvrdio da je sve u redu u glavnom gradu. Debata je prošla, proći će i izbori, a čini se da će samo ti problemi ostati.
Bonus video:
