Ljepotica iz Liježa

Slučaj je htio da poslije četvrt vijeka u Lijež opet putujem sa najboljim drugom sa postdiplomskog studija u Ahenu, Bugarinom iz Pernika, Emilom. On je poslije studija išao za akademskom karijerom, bio je docent na nekoliko njemačkih univerziteta. Dugo se nismo vidjeli, pa smo odlučili da susret proslavimo uz belgijsko pivo negdje u Liježu, gradu koji je u ahenskom komšiluku. Emil je pripremio pametan plan. Mercedes u koji sijedamo tog lijepog jutra u Ahenu prevešće nas do belgijskog gradića Velkenrata, u kojem uzimamo voz do Liježa. Tako izbjegavamo nerviranje oko parkiranja. Rečeno - učinjeno.

Poslije kraće vožnje kroz šumovite predjele uz njemačko-belgijsku granicu stižemo u Velkenrat. Parkirali smo se pred samom staničnom zgradom. Dok čekamo na peronu, prilazi nam beskućnik - na jednoj nozi patika, na drugoj sandala. Pita nas na francuskom kuda putujemo. Odgovaramo na njemačkom, u nadi da će ga jezička barijera obeshrabriti. Međutim, ovo je višejezična Belgija. Čovjek ne trepnuvši nastavlja na čistom njemačkom. Pokušavam da prebacim razgovor na engleski. Beskućnih nastavlja na tom jeziku usred rečenice. On bi da ide za Vervije. Kažemo mu da na ovaj peron stiže voz za Lijež. Lijež? I tamo je lijepo. Slegnuo je ramenima i otišao negdje svojim poslom, čovjek u prljavom kombinezonu komunalne službe. Trojezični klošar u srcu Evrope.

Pored modernih vagona, voz koji stiže ima i nekoliko muzejskih primjeraka. Ovdje još uvijek živi duh putovanja iz osamdesetih, kada su ovakva sjedišta kao u autobusu i zavjese na prozorima odisali modernošću. Za nas dvojicu je prazan vagon zapravo vremeplov.

U Lijež stižemo na novu željezničku stanicu, izgrađenu za najbrže vozove koji tutnje prema Briselu, Kelnu i Parizu. Krovna konstrukcija je smjela i prepoznatljiva. Španac Santijago Kalatrava, međunarodna zvijezda arhitekture, po čijoj zamisli su izgrađeni mostovi, željezničke stanice i stadioni širom svijeta, u Liježu je ostavio lijepu raznobojnu školjku željezničke stanice.

Stara željeznička stanica Lijež-Gilman je 1956. bila prva u svijetu koja je postavila semafore sa „padajućim“ slovima i brojevima koji su omogućavali brzu promjenu naziva destinacije. Sjećam se te željezničke stanice iz devedesetih. Bila je sumorna i oronula. U obližnjim uličicama nizali su se bordeli, unaokolo su se motali sumnjivi tipovi. Tada je Lijež već na prvi pogled umio da opravda svoj nadimak „belgijski Palermo“.

Kalatravina stanica potpuno promijenila izgled kraja. Gradska uprava je naumila da iz okoline protjera prostitutke. Utrostručila je porez vlasnicima bordela. Neki su odustali, ali petorica su presavili tabak, tužili grad i - dobili ga na sudu. Tako je četvrt crvenih fenjera, doduše desetkovana, ipak ostala uz ultramodernu četvrt koja nastaje oko nove stanice.

Odlučili smo da prošetamo do centra. U cijelom gradu ponovo uvode tramvajske linije mada su šezdesetih bili među onim zabludjelim gradovima koji su ukinuli tramvajski prevoz. Raduje me da će Liježom od 2025. opet kružiti tramvaji, bez kojih gradovi ove veličine - oko 200 000 stanovnika - kao da su uskraćeni za jednu važnu odliku urbanosti.

ULICOM BIJELE OVCE

Sveti Jakov nas je svojom impozantnošću skoro zaveo na pomisao da smo stigli do katedralne crkve. Ali nismo. Sjećanje je nepouzdano. Ono što ne zapišeš o gradovima i ljudima nestane u šumi neuronskih veza koje se vremenom preoblikuju, potiskuju, utrnu. Malo toga se sjećam iz Liježa prije četvrt vijeka. Ogromna buvlja pijaca kraj rijeke. Jaki momci u trenerkama ispred lokala balkanskih imena. Kafići fudbalera iz bivše Jugoslavije. Oronulost grada koji je u 19. vijeku, zahvaljujući uglju i čeliku, bio jedan od bogatijih u Evropi. A onda je nastupila industrijska osjeka. Nezaposlenost i kriminal.

Ovo sada kao da je drugi grad. Vaskrsli Lijež.

Ulice su dotjerane, u gradu je neki valonski festival. Duvački orkestri na više mjesta u centru uveseljavaju narod koji je pohrlio napolje. Hodamo za jednim od njih Ulicom bijele ovce - Rue du Mouton Blanc. Treba mi vremena da se naviknem da sam okružen francuskim jezikom, samo četrdesetak kilometara od Ahena.

Pred nama se otvara trg sa mnogo zelenila, a iza njega silueta katedralnne crkve posvećene Svetom Pavlu. Bazilika je građena i dograđivana između 13. i 15. vijeka. Katedralnu karijeru započela je samo zbog toga jer su Napoleonove antiklerikalne trupe 1804. opustošile dotadašnju Lambertovu katedralu. Način kako je ova crkva postala broj jedan u gradu naš bi narod vjerovatno prokomentarisao poslovicom - nije kome je rečeno, nego kome je suđeno.

Nećemo se zadržavati u spletu ulica sa kafeima i radnjama u strogom centru. Bulevarom Suvenijer šetamo prema Stanici Lambert, nazvanoj po katoličkom svecu i zaštitniku grada Lambertu Mastrihtskom.

Mada nije rođen u Liježu već tridesetak kilometara nizvodno, u holandskom Mastrihtu, njegova nasilna smrt 705. godine u Liježu - imao je 70 godina - napravila je od njega glavnog gradskog sveca. Kažu da se, braneći crkvu, zamjerio moćnicima.

Naš izlet ima jedan cilj - preporučili su nam najbolju pivnicu u gradu. A put nas je naveo pored Biskupove palate. Pritom valja napomenuti da su od srednjeg vijeka neki biskupi zapravo bili suvereni vladičanske države, objedinivši duhovnu i svjetovnu moć. Riječ je, dakle, o kneževskoj biskupskoj palati.

U raskošnom unutrašnjem dvorištu palate je gužva. Kao i svugdje u gradu, danas je i tu žurka. Uspjeli smo da pogledom obuhvatimo poznatu kolonadu stubova iz 1525. Ima nečeg nestvarnog u tome što ovdje postrojeni stubovi samuju pet vjekova. Vladari u svešteničkim odorama ovuda su šetali domišljajući se - kao i svi vladari odvajkada - kako da napune kasu i prošire moć i uticaj.

PIVNICA POD BASAMACIMA

Već pomalo umorni, ostavljamo Muzej Valonije sa lijeve strane i u šetnji prema istoku najzad nailazimo na čuvene gradske basamake. Krajem 15. vijeka je Vincent de Biren, čovjek holandskog plemićkog porijekla ali po opredjeljenju patriota grada Liježa, predvodio 600 građana belgijskog gradića Franšimona u pokušaju da savladaju burgundske trupe koje su opsijedale grad. De Biren je poražen i pobjegao je - jedni kažu u Keln, a drugi u rodnu Holandiju. Lijež koji je poslije njegovog poraza bio plijen razularenih neprijateljskih trupa, nije zaboravio njegovu hrabrost.

Krajem 19. vijeka iznad citadele - posljednjeg gradskog utvrđenog uporišta na brdu - i podnožja izgrađene su stepenice. Od tog trenutka, vojnici sa citadele mogli su brzo da siđu u centar grada. Ovaj vojni put nazvan je po davnašnjem braniocu grada - Birenovo stepenište.

Danas na brdu više nema vojnika, ali se naviše penju čete turista. Penjem se i ja.

Zastrašujućih 374 stepenika. Nagib između 30 i 40 odsto. Visinska razlika 260 metara. Emil mirno sjedi u podnožju i uživa u svojoj cigareti, dok ja napredujem sporo, ali istrajno. Na vrhu stepeništa čeka me jedinstven pogled na Lijež, rijeku Mezu i okolna šumovita brda.

Pri silasku razmišljam o tome kako neke turističke atrakcije nastaju potpuno slučajno. Ideja brzog vojnog silaska niz stepenice nije potrajala ni vijek. Ali armija putnika željnih panoramskih snimaka sada zadihano promiče kraj mene.

Jednom godišnje stepenište se ukrasi svijećama. To mora da je prizor za pamćenje. Pročitao sam da se redovno organizuju takmičenja u trčanju uz ove basamake. Jedan od momaka koji u sportskoj opremi laka koraka pretiče turiste mogao bi biti potencijalni takmičar, a ovo mu je, valjda, svakodnevni trening.

Lokalne novine su zabilježile i da je marta ove godine grupa aktivista obnoć prefarbala stepenice bojama palestinske zastave. Tako je u svijetu krvavih sukoba Birenovo stepenište postalo i politička oglasna tabla.

Nagrada me čeka na dnu stepenica. Ni sto metara dalje, iza uskog kamenog prolaza, sakrila se pivska bašta kao iz slikovnice. Zidine stare kuće, hlad drveća i žamor gostiju.

Točeno pivo „Curtius“ je plod zanatskog umijeća domaćih majstora piva. Pšenični trag na nepcu prožet citrusom i kvaščanim tonovima - tako ljubitelji ovog piva hvale njegov ukus. I meni je prijalo.

U pivskoj bašti se u naš razgovor upliću i odsutne kolege sa studija, iskrsavaju stare žurke i zgode, mada nas od tih dana dijeli četvrt vijeka. Subota polako curi u onom sporom ritmu koji ljudskom biću daje mir i privremeni osjećaj sklada. Raj nije mjesto, raj umije da zaiskri samo kroz rijetke trenutke koji budu pa iščeznu. Nisam očekivao da ću u pivskoj bašti u Liježu dobiti pregršt takvih trenutaka.

Ali vrijeme je da se krene.

GRAD NA MEZI

Rijeka koja protiče kroz grad danas je troma, a ipak moćna. U Francuskoj je zovu Meza, u Holandiji Mas. Odrazi fasada i mostova na vodi. Most lukova, Pasarela Sosi, Kenedijev most, Most Alberta Prvog.

U gradu je niz reprezentativnih zdanja - Kraljevska opera, Univerzitet, stadion poznatog fudbalskoj kluba. Već ovlašni pogled sa rječne obale potvrđuje generalni utisak da Lijež ima moćniju urbanu infrastrukturu od većine gradova ove veličine.

Prelazimo na drugu obalu rijeke, koja je od sredine 19. vijeka zapravo sastavni dio velikog rječnog ostrva, nazvanog prosto „Outremeuse” - S one strane Meze. Malograđanska sredina, ne baš profinjenog načina ophođenja, ovjekovječena je u autobiografskom djelu „Pedigre“ najslavnijeg belgijskog pisca Žorža Simenona. On je rođen 1903. baš tu, na desnoj obali Meze, u Liježu. Markes ga je smatrao najznačajnijim piscem prošlog vijeka, a Felini je zbog nevjerovatnog broja knjiga koje je Simenon napisao izjavio da nije vjerovao da on zaista postoji sve dok ga nije upoznao. Lijež se svom piscu odužio jednom reprezentativnom statuom. Možda bi Simenonu bio čak i draži već isporučeni dodatni poklon grada - Trg inspektora Megrea na kojem piščeva bronzana statua sjedi na klupi. Megre je bio junak 75 Simeonovih romana.

Kejom naučnika Eduarda van Benedena dolazimo do Muzeja-akvarijuma. Naspram njega, na obali, jedna vitka bronzana figura preskače drugu, onako kako smo to radili kao djeca.

„Valonski let“ je djelo belgijskog vajara Renea Žilijena. Valonija, dio Belgije u kojem stanovništvo govori francuski kao maternji jezik, ovdje se prikazuje u dinamičnom pokretu.

Ima u ovoj razigranosti stvarne ljepote. Ali ko je ona figura u trpnom stanju koja pogurena pomaže da se druga figura vine?

Pored Kongresnog centra ulazimo u park koji nosi drevno ime: Boverija - volovska štala ili, preneseno, seosko gazdinstvo. Sada je to lijepo uređena zelena površina, mjesto gdje se stanovnici Liježa rado druže u slobodno vrijeme.

Iz parka preko rijeke ka željezničkoj stanici vodi neobičan pješački most. Isti je to rukopis kao kod nove željezničke stanice. I ovaj most je prvo nastao u glavi Santijaga Kalatrave.

Raspon mosta je skoro 300 metara. Nazvali su ga “Lijepa Liježanka“. A to je bio nadimak Teruanj de Merikur, koja je rođena u Biskupiji Lijež, jakobinke, koja je u Parizu sudbonosnih godina zastupala pravo žena da se naoružaju i stupe u vojsku. „Ljepotica iz Liježa“ nije završila lijepo. Sankiloti su je napali na ulici u Parizu i tako teško povrijedili, da je naredne 23 godine sve do smrti provela u ustanovi za mentalno oštećena lica.

Ali najljepša pasarela preko rijeke u Liježu svojim neobičnim linijama podsjeća na tu hrabru ženu.

Nad Liježom se hvata sumrak. Sa visoke platforme željezničke stanice vidi se kako se pale svjetla bordela u Rue Varin. Voz stiže. Pomislim: Sve ove godine, četvrt vijeka od prethodnog viđenja, mi starimo. A Lijež se nekim čudom podmlađuje.