Prodavci magle i kupci ličnih karata... Sve ostalo je negdje između.
Jedna od (mnogih) nelogičnih stvari u ovom gradu je činjenica da nikada nisu kako treba vrednovane lokacije koje se naslanjaju na okolna brda. Po prirodi stvari to bi morale biti najelitnije lokacije, a ovdje su postale neka vrsta favele, gdje se gradilo bez logike, dozvole, bez prave ideje, kako kome padne na pamet... Tako su devastirane neke od zona koje bi u kakvom normalnom gradu bile - blago.
Naglo saopštena ideja o Veljem brdu, koliko god neadekvatna, i zapravo prevarantska u svojoj suštini, računa na neku vrstu svijesti o ovom građevinskom paradoksu, o ovom višedecenijskom “propustu” onih koji su vodili i stvarali ovaj grad.
Opet, u našem jeziku, zajedničkom a četvoroimenom, postoji drevna fraza kojom se označava neumjerenost u bilo kakvom nagovještavanju - kaže se obećava brda i doline. U aktuelnom slučaju crnogorska varijanta glasila bi - Velja brda i doline...
Ove doline su tu, pored veljih brda, da se vidi koliko se može nisko pasti. Čak i u politici, ako je, poučeni crnogorskim/regionalnim iskustvom, sasvim legitimno, doživljavate kao - niski žanr...
Koliko se može nisko pasti kada vas ne obavezuje ni kazano, ni podrazumijevajuće, ni brojke ni slova, ama baš ništa. Kao što smo vidjeli prethodinih mjeseci i na mnogim drugim primjerima. Od kojih su besramniji bili samo pokušaji odbrane. Teško je zamisliti nešto uzaludnije (i gluplje) nego vjerovati prevarantu kada brani svoju prevaru.
Politika se, ne od juče, ovdje doživljava isključivo kao nadvaravanje. Ako u političkoj jednačini nemate istinu, onda sve može, odnosno ništa nikoga ne obavezuje.
Način na koji je lansirano Velje brdo je tek priča (bajka, zapravo) za sebe - kao Spajićeva varijanta Vučićevog Beograda na vodi - na brzinu, gdje se konzumentu informacije nudi onaj prostor koji nužno računa na njegovo učitavanje, pa njegova prevara dobija gabarite vaše imaginacije, a što je uvijek paklena kombinacija.
Ne postoje nikakve realne pretpostavke za ono o čemu veseli i entuzijastični premijer govori, ali, njega realnost i ne zanima. Zanima ga kratkoročni efekat - lokalni izbori u Glavnom gradu, a čitava stvar ima formu one ljepljive trake za insekte. Pa ako se zalijepite, zalijepili ste se. Vaša je krivica ako završite kao insekt u lijepku Veljih brda i niskih dolina...
Mandićeva priča o dvojnom državljanstvu je slična prevara, samo sa mnogo opasnijom pozadinom. I zlokobnijom namjerom. Tu se kupuje i prodaje nešto drugo, mnogo veće od jednih lokalnih izbora.
A od Podgorice se, kako vidimo, želi napraviti - Šavnik na Morači.
Ipak je to svijest koju najbolje ilustruje onaj gradonačelnik, onaj tužni vazal, što bi da razgoni Turke na buljuke. I, na žalost, nikada neće mrdnuti ni milimetra dalje odatle, od lošeg čitanja narodne poezije.
A onda se ukažu, među aktuelnim prodavcima i kupcima, i koalicioni partneri koji mogu da trpe više no ona Petkova kobila iz narodnih umotvorina. Tek da bi slika potonuća jednoga društva bila potpunija.
I jedan isuviše govorljiv detalj. Opet - kupovina ličnih karata.
Kupci i prodavci, sudbina i identiteta.
Detalj sa čovjekom koji otkupljuje lične karte djeluje suludo... I nekako bolno, zapravo. Mora otvoriti neke depresivne zone u našem doživljaju političke svakodnevice. “Oslobodioci” nikako da se oslobode manira onih od kojih su nas “oslobađali”.
Postoji poznata anegdota o jednom ljevičaru i slavnom nadrealističkom pjesniku iz Beograda koji je izgovorio (duboko istinitu, držim) dosjetku da je 1945. stigla Pobjeda, a Oslobođenje tek 1948. godine.
U našem slučaju možemo reći da je famozni 30. avgust donio Pobjedu, a o Oslobođenju još uvijek možemo samo da sanjamo...
Bonus video:
