Nedjelja je suviše blizu ponedjeljku. Nedjelja je recap dan, kad se grabi dan, vrše se pripreme za narednu sedmicu, nedjelja zna biti tenzična. Ali subota je sloboda. To je dan kad se stvarno odmara, kad se da oduška, kad se pije najljepša jutarnja kafa. Ovaj tekst izlazi u okviru ART-a, a ART izlazi subotom. Znam mnogo ljudi koji ne odvajaju subotu, jutro, kafu i ART. To su magični rituali, čitateljske navike i uživanja.
Ali ove predizborne subote su još ljepše, jer su one slobodne od politike. I dalje su na ulicama bilbordi sa porukama, i dalje su trgovi okićeni prevelikim glavama, nije to baš potpuna izborna šutnja, ali uživa se makar u toj pauzi koju subota nosi sa sobom. Petak je uvijek intezivan, kraj je kampanje, svi pokušavaju da bombarduju sadržajem što više, a subota je u sendviču između tog finiš petka i nedjelje kad će od ranoga jutra mediji krenuti sa izvještavanjem o nepravilnostima i izlaznostima.
Zato je ova subota dragocjena, drugačija i slobodna. Ona je predah, ona je vrijeme kad se telefon ne dira, gleda se u novine ili preko njih, u drvo, prolaznike, nebo ili more. U nedogled, što bi rekli Darkwood Dub, u nedogled, u nedogled. Jer, čini se da između države Crne Gore i politike postoji samo znak jednakosti. Sve i da neko hoće, ne može da pobjegne od politike, ona ga pronađe. Ali bježati od politike je opasno i provincijalno, jer stigne ona svakoga, a najviše udari one koji pokušavaju da je ignorišu.
Politika mora da se dozira, sa njom se mora naučiti da se živi. Ali predah je važan. Mnogi ljudi su zabranili politiku za ručkom. Dakle, može prije ili posle, ali za ručkom i za stolom, zabranjeno je. Poput čuvenog citata iz serije: “Neću politiku u moju butigu!”.
Podgorica se zasitila. Kao u pjesmi, ”moj grad je lep/kada je dan/al umoran je/i treba mu san”. Vidi se, ko hoće da to vidi, da je gradu dosta, da je krcat, do čeka mu je politika došla. Nema skoro ničeg drugog, jer sve je pod B, samo je politika pod A. Ko god tvrdio da nije tako, vara i sebe i grad i sve ljude u njemu.
Zato je jedan dan važan, baš ova subota, kao cjevčica kroz koju dišemo, grabimo vazduh dok smo pod vodom. Ova subota daje nam nadu kako to može da izgleda možda cijela nedjelja bez politike ili mjesec, možda godina dana. Jer, uvijek maštamo o nekoj zemlji u kojoj skoro sve funkcioniše a građani ne znaju imena ministara, državnih sekretara i predsjednika i portparola partija. Uvijek neko pomene Švajcarsku kao primjer, jer tamo je (kažu) nepristojno i pojaviti se na televiziji, smatraju to nepotrebnim eksponiranjem koje ne donosi ništa dobro. Cijene valjda ljudi anonimnost, cijene mir i nedodirljivost, intimu. Često zamišljam kako li je tamo u nekoj državi koju smatramo idealnom, kako bi li se osjetili građani da im neko tutka u sanduče uz račune za struju, vodu i telefon neke flajere političkih partija a da ih za odobrenje prethodno ne pitaju. Kako bi se osjećali ako ih neko iz call centra zovne da ih pita za koga će da glasaju, pa ako su ljubazni da kažu i za koga će njihovi ukućani glasati. Sve je to pritisak, sve je to atak na slobodu, i ličnu i atak na slobodno vrijeme koje čovjek zaslužuje da ima samo za sebe i da sanjim radi što god hoće, pa makar dokoličario do besvijesti.
Zato ovu subotu treba makar izdokoličariti, čitati novine, knjigu, strip, voziti bicikl bez cilja, šetati uz Moraču ili slušati omiljeni bend, sasvim nove bendove. Sve je dozvoljeno, ali ove subote, politika je nedopustiva. Ne zato što je neko proglasio izbornu šutnju koja važi samo za tv i radio, već zato što ste ovu subotu zaslužili čistu, potpuno neukaljanu politikom. Ova subota je samo vaša!
Bonus video:
