To kad u’vati ne pušta...

Bila je to prva izborna kampanja od koje će birači imati koristi... U Podgorici je otvorena Klinika za psihijatriju.

Dobro je, samo da ovako podrži... I da njena odjeljenja budu otvarana sukcesivno, u svim opštinama, uoči svih narednih izbora.

Zbog većine koja je, nakon decenija kriminala, populizma i nacionalizma, opet glasala za isto?

Ne, psihijatrijska podrška biće neophodna ubjedljivoj manjini koja sve to vrijeme naivno vjeruje da će Crna Gora jednom postati normalna država, poput onih s kojima želi da se udruži.

Udružit’ se možda i hoće jer o tome odlučuju drugi. Da bude nalik ostalim evropskim državama - e, na to ćemo popričekati, u nadležnosti je domaćih političara.

Endemske su sorte, to kad u’vati ne pušta...

x x x

A počelo je žestoko još 1988, toliko da zaslužuje reprizu citata najboljeg poznavaoca populističkih i nacionalističkih predstava u crnogorskoj režiji.

- Kad nešto počne naopako ne može se završiti nikako drugačije do nopako. To jest, nikako se ne završava nego tako naopako traje - davno je objašnjavao Mihailo Lalić.

Zaludu, svjedoče rezultati izbora od početka devedesetih do danas. I tada i sada podrška građanskim partijama ista je skoro u procenat.

- Marš napolje, bando izdajnička - tako su poslanici Liberalnog saveza izbačeni iz parlamenta odmah po dolasku demokratije u naše krajeve.

Zato što velika DPS-ova vlast nije dozvoljavala da jedna mala partija uopšte pominje nezavisnost i međunarodno priznanje Crne Gore, a kamoli da je podrži u ostvarivanju tih ciljeva.

- Neće nama partija sa dva-tri poslanika odlučivati o budućnosti Podgorice - deklamuju uglas vladajući političari i njihovi analitičari nakon lokalnih izbora...

Reprizirajući tako naopake odluke DPS-a s početka devedesetih.

Uoči rata je protiv evropskih političkih, pravnih i ekonomskih tekovina bilo oko 80 posto stanovnika Crne Gore.

U istom procentu sad se opredjeljuju za evropske integracije, istina, manje iskreno i samo u anketama.

Na biralištima se radije integrišu sa domaćim populistima i nacionalistima...

x x x

Da prigovaram izbornoj volji ne pada mi na pamet, ali živa nijesam da ne uputim prigovor zbog imena nove psihijatrijske klinike.

Ne onog već upisanog koje treba tu i da ostane, nego jednog zaboravljenog...

Svaka čast izuzetnom Dušanu Kosoviću, ali on je skoro pet decenija liječio pacijente u SAD.

Njegov kolega Slobodan Lakić nije želio da ostane u toj zemlji, vratio se i život posvetio liječenju crnogorskih pacijenata i razvoju psihijatrije u Crnoj Gori.

I zaslužio bar toliko da njegovo ime stoji pored Kosovićevog.

Nažalost, tamo ga nema...

U stvari, nema ga nigdje, zaborav je hronična bolest Crne Gore i od toga ni psihijatrija nije kapac da je izliječi...

x x x

Tako to biva kad politika postane dijagnoza. I kad najjači adut u izbornoj kampanji bude kolektivna aMNEzija.

- Nas preporučuju biografije, Duško Marković je jedan od osnivača DPS-a - pohvalio se nosilac liste Stranke evropskog progresa Ilija Mugoša.

Što jes’ - jes’, prva preporuka ispisana mu je još 1991. godine. Izabran je za generalnog sekretara Vlade i na toj dužnosti ostao do 1998. Obavljao je i značajne partijske funkcije. Bio je član Glavnog i Izvršnog odbora, u jednom periodu i v.d. direktora DPS-a.

- Rezultati koji su ostvareni u tom periodu mogu služiti na ponos Crne Gore - nastavio je Mugoša.

Kamo sreće da nije, jer tzv. rat za mir i agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ne da ne mogu služiti na ponos, nego su najveće zastiđe Crne Gore u njenoj istoriji.

A to je tek početak, u narednih sedam godina uslijedila je agresija na crnogorske ekonomske, političke i prije svega moralne tekovine.

U to doba najvažnija privredna grana naše male dežele bio je šverc - počev od nafte i oružja, preko duvana i droge, do trgovine ženama i njihovog prisilnog prostituisanja...

Ipak, najimpresivniji “rezultati za ponos” ostvareni su tih godina u oblasti političko-policijske torture nad Crnogorcima, Bošnjacima i Albancima.

I to zbog borbe za nezavisnost zajedničke im domovine i protivljenja stvaranju velike Srbije od Karlobaga, preko Ogulina i Karlovca, do Virovitice...

Toliko o prvoj deceniji, da vidimo nastavak “biografije koja preporučuje” novu nadu crnogorske politike.

Od 1998. do 2005. Duško Marković bio je na čelu Službe državne bezbjednosti, a nakon njenog navodnog reformisanja još pet godina direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost...

Toliko je nacija bila bezbjedna da je za desetak godina ubijeno više od 400 stanovnika Crne Gore, opljačkane stotine preduzeća...

A onda izgrađena infrastruktura za uspon još jedne privredne grane za ponos - uvoza kokaina iz Južne Amerike i izvoza na evropsko tržište.

Na kraju, lider SEP-a je od 2016. do 2020. bio predsjednik posljednje DPS-ove Vlade, potom poslanik...

Da s partijom nešto nije u redu primijetio je tek proljetos i osnovao Stranku evropskog progresa...

Da su Duško Marković i DPS tri decenije vladali Crnom Gorom iz izbjeglištva, povjerovalo je nešto više od dvije i po hiljade Podgoričana...

Za sada... Čudo je ta kolektivna aMNEzija...

x x x

Da je pojedinačna još veće čudo, svjedočio je prof. dr Miloš Bešić u izbornoj noći.

Da je kojim slučajemo bio nosilac neke od tri najjače liste, ne da Luka Rakčević ne bi mogao biti gradonačelnik Podgorice nego URA ne bi ni ušla u gradski parlament...

Jes’ da se Bešić služio učtivim riječima, ali više animoziteta prema Dritanu Abazoviću pokazao je samo Milo Đukanović u doba kad ga je nazivao bitangom...

Politički subjekt sa tako malom podrškom ne može biti okosnica vlasti, sažeta je verzija Bešićevog opširnog protivljenja tzv. ucjenjivačkom kapacitetu tasa na vagi.

Da ipak može, sam je potvrdio u četiri rečenice:

- U demokratskom duhu, prvo bi DPS-u trebalo dati šansu da formira vlast u glavnom gradu. Na to ima legitimno pravo kao partija koja je osvojila najviše glasova. Kako stvari stoje, teško da to i mogu. Ako to DPS ne uspije, onda se daje drugom po redosljedu - to su PES i Demokrate, pa ako oni to ne mogu, onda se ide dalje - vratio se Bešić nakratko na profesorska podešavanja.

Da ni DPS, ni PES/ DCG i ZBP ne mogu formirati vlast, izborna je volja glasača iz Podgorice.

Ako se “onda ide dalje”, preostaje samo koalicija u kojoj su URA, Pokret za Podgoricu i Pokret za promjene.

I to je takođe izborna volja, a ne “ucjenjivački kapacitet tasa na vagi”...

I to znaju ne samo profesori političkih nauka, nego i njihovi studenti...

I zato sam na temu izborne noći voljna da dodam još samo jednu rečenicu:

Džaba krečenje, pojedinačno ili sinhronizovano, vanredni izbori u Podgorici nijesu izazvani voljom Građanskog pokreta URA. Nego cijepanjem Pokreta Evropa sad, zbog kojeg je bivša gradska vlast ostala bez većinske podrške.

x x x

A što ja mislim o posljedicama ovakvog izbornog rezultata, to ću vam reći kad Monstat saopšti rezultate popisa.

Za sada primjećujem samo dvije.

Prva je da o budućnosti glavnog grada i njegovih stanovnika ovoga puta nijesu odlučivali oni koji su izašli na glasanje nego oni koji nijesu.

Druga posljedica tiče se Luke Rakčevića.

Uz čiju god podršku da postane gradonačelnik Podgorice - nagrabusio je...

P.S. Stočari u Danilovgradu i Nikšiću nagrabusili su već na početku izborne kampanje, zahvaljujući Vladi koja se opuča tražeći mjesto za kopanje ubijenih krava. Umjesto da je nakon prvog slučaja kju-groznice potražila način da i one i sve ostale ostanu u životu. A nije bilo teško, trebalo ih je vakcinisati na vrijeme. I još ljetos - umjesto donošenja uredbe - u laboratorije odnijeti uzorak krvi svakog od tih rogatih stvorenja sa svih farmi u Crnoj Gori. Skupo je, tako je vlast odgovorila stočarima. Bilans te štednje je kju-groznica na 17 farmi od kojih najmanje imaju po desetak krava, a najveće po dvjesta i više...